Konstituiranjem skupštine onemogućilo bi se Ministarstvo zdravstva i Ministarstvo financija da neometano raspolažu zdravstvenim novcem, a pokazalo se i da bi većinu u skupštini imala oporba.
Nacionalno poslujući u proteklim godinu i pol, Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje (HZZO) potrošio je više od 17,5 milijardi kuna. Prema članku 89. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju od kolovoza 2006. HZZO-om je trebala upravljati skupština sastavljena od predstavnika jedinica regionalne samouprave (jedan predstavnik na svakih 100 tisuća stanovnika). Umjesto skupštine HZZO-om nezakonito upravlja tzv. Upravno vijeće: Stjepan Bačić, Vladimir Lokmer, Ivica Vuković, Dražen Managić, Krešimir Glavina, Saša Cvetojević, Mate Ljubičić, Damir Sviben i Željko Zubović.
U HZZO-u su nam odgovorili da prema statutu iz 2003., koji još vrijedi, njihovu upravnom vijeću nije istekao mandat. Potpuno netočno, jer u zakonodavstvu vrijedi načelo da novija odredba ukida stariju, a ne može ni odredba podzakonskog akta biti nadređena zakonskoj odredbi.
Najmanje su dva razloga zbog kojih skupština HZZO-a nije konstituirana. Njezinim konstituiranjem razvlastilo bi se Ministarstvo zdravstva i Ministarstvo financija u neometanom raspolažanju zdravstvenim novcem, a pokazalo se i da bi većinu u skupštini umjesto (do)sad vladajućih imala oporba. Skupština HZZO-a je umjesto udruženja poreznih obveznika trebala biti po-lugom decentralizacije u upravljanju poreznim prihodima za zdravstvenu zaštitu, pa je i po cijenu kršenja zakona valjalo spriječiti njezino konstituiranje.
Da bi se moglo zdravstveni novac preljevati u državni proračun, izvanproračunski fond za zdravstvenu zaštitu preimenovan je 1997. u osigurateljski zavod (HZZO) i uvršten u nedovršeni sustav državne razine. No nije ukinut obvezni namjenski porez za zdravstvenu zaštitu (tzv. doprinos) niti su građani nakon preimenovanja mogli slobodno zaključivati ugovore o osobnom zdravstvenom osiguranju. Tako je nastala zbrka oko dvaju nedorečenih modela, zaštite javnog zdravlja i zdravstvenog osiguranja, u kojoj su osla-bjeli mehanizmi kontrole trošenja novca poreznih obveznika namijenjenog javnoj zdravstvenoj zaštiti.
Zdravstveni se novac preljeva u državni proračun Zakonom o zdravstvenom osiguranju (NN 13/98), kojim je ukinut doprinos za zdravstvenu zaštitu umirovljenika. Zbog toga je zdravstvo ostalo bez prihoda od 150 milijuna kuna na mjesec. Da bi se taj manjak nekako nadoknadio, tim je zakonom povećan doprinos za zdravstvenu zaštitu s 14 na 18 posto. Ali već 2001. taj je doprinos smanjen s 18 na 16 posto i zatim 2003. sa 16 na 15 posto, dakle vraćen je gotovo na razinu prije ukidanja doprinosa za zdravstvenu zaštitu umirovljenika. I tako se u zdravstvenu blagajnu svaki mjesec slijeva 150 milijuna kuna manje, ne računajući proračunska povećanja od 1999.
