Iako u osnovi priča o Joy Divisionu, odnosno njihovom frontmenu Ianu Curtisu, Control je film kojim je teško odrediti žanr i opisati ga. Kao takav, nedefiniran, naravno da je oduševio publiku širom svijeta ili nas barem u to uvjeravaju. Postavke su od početka artistički maglovite i poprilično pretenciozne, a svode se želju da se snimi biografski film koji to nije. Teško? Neizvedivo, reklo bi se kad pogledate film. Prvi je dio je nešto konvencionalniji i služi kao osnova iz koje će se razviti kontemplacija o kreativnom procesu umjetnika-patnika, kojega se, vrlo primjereno, i ne vidi u filmu te o teškoćama koje proživljavaju genij. Curtis je imao epilepsiju, svirao i bio konstantno depresivan, dakle neizbježno genij. Još se i obješio u 23. godini života. Zašto? Iz filma je to teško razabrati.
Joy Division je inače bend koji je palio tinejdžere svoga doba, bio je produkt post-punk ere kada su svi bili ‘u bedu’, a na pomolu su bile 80-e, jedno od općenito najdepresivnijih razdoblja smirivanja i općeg razočaranja nakon burnih 60-ih i 70-ih, vrijeme u kojem je egzistencijalistički ‘angst’ bio jako ‘in’ pa su pjesme benda bile vjerna preslika tog stanja duha. Prvi igrani film Corbijnova neodoljivo podsjeća na jednako isprazno, nesadržajno i umišljeno djelo koje je inspiraciju našlo u posljednjim danima života Kurta Cobaina, Last Days. Dakle, kako opisati film u kojem se jako malo toga, ili gotovo ništa ne događa? Art film? S tim obično ne možete promašiti.
Ukratko, film u potpunosti izbjegava klasični opis života estradne zvijezde do mjere da u filmu to zapravo i ne možete uopće primijetiti, prati isključivo njega, pokušavajući dočarati njegovu patnju i kreaciju koja iz nje izvire. Između toga redatelj nalazi vremena provesti nas kroz njegov nesretni brak i aferu. Kao da to sve nije dovoljno da ubije atmosferu, film je snimljen crno-bijel – da vas dokusiri.
