Home / Poslovna scena / Mogu li se inovacije izmjeriti

Mogu li se inovacije izmjeriti

CEO Googlea Eric Schmidt tvrdi da bi pokušaj mjerenja inovacijskog procesa zagušio kreativni proces, dok Jeffrey Immelt, šef General Electrica, vjeruje da je ‘operativna izvrsnost’ najvažniji dio inovacije.

Sve što je bitno mora se moći izmjeriti. Ključna je to postavka korporativne strategije kojoj se podučava na poslovnim školama. S obzirom na to da je upravljanje rastom putem inovacije danas na vrhu svake korporativne agende, očekivali bismo da će se menadžeri prema tome odnositi kao prema kompliciranoj znanosti. Napokon, proizvodna filozofija poput ‘upravljanja totalnom kvalitetom’ (proces kontinuiranog poboljšavanja), i ‘šest sigma’ (koristi statističke metode kako bi eliminirala varijacije i defekte), davno su kvantificirane i upotrijebljene, često s dobrim ishodom. A ipak, imajući sve to na umu, inovacija ostaje frustrirajuće mutan pojam. Mnogi šefovi vjeruju da je u biti riječ o kreativnom procesu. Neki direktori za inovacije dovode konzultantske tvrtke ili uspostavljaju tajne timove kako bi izmislili ideje za koje se boje da bi ih tvrtkina birokracija mogla uništiti. Jedan je viši direktor ustvrdio kako se inovaciju ne može definirati jasno, ali da je ‘kao i pornografiju, kad je vidim znam da je to to’. Jorma Ollila, neizvršni predsjednik Nokie i Shella, tvrdi da je pogrešno mjeriti inovaciju prema broju patenata koje je kompanija prijavila ili prema rasponu implementiranih novih tehnologija. On smatra da je najplodnije područje inovacije danas u menadžmentu.

Jedan od razloga zašto šefovi ne žele forsirati kreativnost jest to što je stvaranje ideja zapravo lakši dio cijele priče. Iskoristiti ih oduvijek je bilo daleko teže. Kao što je rekao Thomas Edison, genija čini jedan posto inspiracije i 99 posto znojenja. No, mnogi menadžeri izbjegavaju primijeniti tvrdolinijaški pristup, karakterističan za ostale segmente poslovanja, kad je u pitanju krhka kreativnost. Google je doista na glasu po analitičnom pristupu inovaciji. Naposljetku, njihove superzvijezde su informatički inženjeri. Oni su, pak, toliko opsjednuti podacima da svoje tablice o mjerenju statističke kvalitete vješaju iznad pisoara u Googleplexu. A ipak menadžeri zvuče poput zburnjenih tinejdžera kada ih pitate kako pristupaju inovaciji.

Marissa Mayer, upečatljiva šefica kompanijinog ‘korisničkog iskustva’, izjavljuje da Google nije obična tražilica, već ‘motor za inovacije’ koji stalno treba ponovno inovirati ‘baš kao i Macintosh i Madonnou’. Poput mnogih drugih tvrtki i Google dopušta svojim inženjerima da 20 posto radnog vremena provedu radeći na omiljenim projektima koji nisu vezani uz njihov standardni posao. Mayer ukazuje na nekoliko novih proizvoda koji su tako nastali, kao što je Gmail, no ne može zapravo dokazati kako je dopuštanje zaposlenicima da se bave vlastitim projektima isplativio za tvrtku. Na to pitanje ne može odgovoriti niti CEO Googlea Eric Schmidt, već, iznenađujuće, tvrdi da bi pokušaj mjerenja inovacijskog procesa tvrtke cijelu stvar zagušio. S druge strane, ni najmanje ne iznenađuje reakcija Jeffreyja Immelta, šefa GE-a, koji se s time uopće ne slaže. Njegova je tvrtka, naime, dugogodišnji pristaša ‘šest sigma’ koncepta. Immelt vjeruje da je ‘operativna izvrsnost’ krucijalni dio inovacije, a ne ovaj mutni ‘stvaranje ideja’ što. Kaže da strast i vizija čine samo 20 posto cijelog procesa.

Usprkos poteškoćama u nalaženju definicije, inovacijski proces polako postaje praktična znanost koju se može mjeriti, poučavati i njome upravljati. Clayton Christensen, profesor na Harvard Business Schoolu i stručnjak za tu temu tvrdi da ‘inovacija nije toliko nepredvidljiva koliko ljudi misle. Još ne postoji kuharica, no polako i do toga stižemo’. Poslovna škola Haas na Berkleyju već je promijenila i prilagodila cijeli svoj studijski program kako bi se koncentrirala na upravljanje inovacijom. Berkley je, inače, dom nekima od vodećih stručnjaka na tu temu, uključujući Henryja Chesbrougha (koji je popularizirao ideju ‘otvorene inovacije’) i AnnaLee Saxenian (čija posljednja knjiga analizira Silikonsku dolinu i slične inovacijske klastere).

Richard Lyons, sada u Goldman Sachsu, vodio je promjenu na Haasu na svom prijašnjem zapošljenju. Čvrsto je uvjeren da se svakog menadžera može naučiti kako da njeguje inovaciju. Grubi obrisi načina na koji bi se to moglo napraviti polako se počinju očrtavati. No nema univerzalne strategije. Šefovi moraju objektivno i kontinuirano procjenjivati vrline i mane svojih tvrtki kako bi mogli voditi računa o brzorastućim prijetnjama konkurencije. Prvo i osnovno, izlišna je rasprava o kreativnosti i izvršavanju – tvrtke moraju moći oboje. No to ne znači da sve moraju napraviti same, dapače, dvojakost toga najbolje je riješiti otvorenim, neformalnim pristupom tijekom nejasne i divlje faze nastanka ideja, dok implementaciju treba provoditi koncentriranije i čvršće.

John Kao, autor knjige Jamming: The Art and Discipline of Business Creativity, uspoređuje taj proces sa sviranjem jazza: u improvizaciji nema unaprijed pripremljenih nota, ali to ne znači da ne postoje neka temeljna načela izvedbe. P&G je dobar primjer tvrtke okrenute prema unutra koja je prihvatila kreativnost i otvorenost s određenim…