Specijalno što je nekoć bilo rezervirano za šačicu državnih birokrata. Drugim riječima, da je komunikacijska revolucija duboko demokratska i oslobađajuća, da ruši neravnotežu između malih i velikih, bogatih i siromašnih.
Čini se da je stvarnost posve drukčija. Unatoč poplavi priča o novom umreženom svijetu, gdje se informacije, ideje, novac i ljudi mogu slobodno kretati diljem svijeta, brže nego ikad dosad, postoji zapravo samo neznatan djelić onoga što obuhvaća pojam globalizacije. Ukazuju na to brojni pokazatelji, među kojima i podaci da ukupna količina kapitala koji potječe od izravnih inozemnih ulaganja iznosi manje od 10 posto kapitala u svijetu. To znači da više od 90 posto investicija diljem svijeta još uvijek potječe iz lokalnih izvora.
Podaci ukazuju da se razina internacionalizacije povezane s prekograničnim migracijama, telefonski pozivi, istraživanja menadžmenta i obrazovanje, patentiranje, ulaganje u dionice, kao udjel u domaćem bruto proizvodu, također uglavnom kreću oko deset posto, a vrlo su daleko od ‘očekivanih’ 90 posto. Dakle, vrlo smo daleko od globaliziranoga svijeta. Koliko je, onda, utemeljena panika koja se diže na svaki zagovor globalizacije ako podaci ukazuju da zapravo uvelike ‘dišemo’ lokalno. Cinici bi vjerojatno primijetili da postoji područje na kojemu je globalizacija nedvojbeno djelotvorna: u sveopćem zagađivanju koje izaziva prijeteće globalno zatopljenje (iako ovogodišnji studeni, barem Hrvatima, opravdava naziv).
Katastrofičari su još jučer proricali da će besplatni tisak zadati smrtni udarac klasičnome. No predvodnik novog vala Metro iznenađen je zapao u gubitak, dovodeći u pitanje ‘dobitu kombinaciju’.
Ono što je moralo iznenaditi izdavače i urednike prvih besplatnih novina na svijetu, švedskog Metroa, nije bila pojava konkurencije. Iznenadilo ih je oružje kojim ih ta konkurencija tuče. I to toliko efikasno da je u prvih devet ovogodišnjih mjeseci cijena dionice Metroa pala za čak trećinu, a kompanija zabilježila gubitak od 33 milijuna eura.
Metro je počeo izlaziti prije dvanaest godina u Stockholmu, a bio je namijenjen putnicima u prigradskim vlakovima, prije svega onima koji su putovali na posao. Sljedeći korak bilo je širenje distribucije na gradska raskršća, da bi se posljednjih godina besplatni list počeo besplatno dostavljati i u poštanske sandučiće. Metro se proširio na više od 70 gradova u cijeloj Europi, najčešće u suradnji s lokalnim izdavačima. Tako je stigao i u Hrvatsku. Prešao je i Atlantic, pa se tiska i dijeli i u tri američka grada.
Pojava konkurencije, odnosno imitatora kako neki kažu, bila je najbolji znak da je riječ o uspješnom pothvatu. Najveći među njima, norveška tvrtka 20 minuta, koja izdaje istoimeni besplatni dnevnik, proširila se na Francusku i Španjolsku, gdje je otela mnoge oglašivače koji su poslovali s Metroom. Zašto se to dogodilo? U Americi se gubitak prihoda mogao tumačiti objektivnim uzrokom, odnosno najavom recesije koju su pokrenule banke tzv. drugorazrednim kreditima. To je navelo američke tvrtke da počnu štedjeti na izdacima za oglase. Ali u Europi to (još) nije slučaj. Što se tu događa?
