KLJUČNI IZAZOVI: Kako dugoročno osigurati dovoljno energije i hrane

Pišem ovaj tekst u vrijeme kad se još ne zna tko će sastavljati Vladi, s jednim ključnim pitanjem u mislima: Što natprosječno informirani i stranački nesvrstani dio Hrvata mora zahtijevati od nove Vlade?

U ovome pitanju namjerno izbjegavam, u izbornoj kampanji već potrošeni, glagol ‘očekivati’ i upotrebljavam aktivniju verziju – zahtijevati. Također, nimalo slučajno, ne spominjem ‘obične građane’, koji će se još dugo oporavljati od predizbornih obećanja kojima su bili bombardirani, a koji niti imaju mogućnosti artikulirati svoje zahtjeve niti su informirani o događajima iza kulisa koji su prouzročili tako žestoku stranačku polarizaciju kakva do sada u Hrvatskoj nije viđena.

Upravo zbog toga ljudi koji imaju mogućnost istupa u javnosti moraju preuzeti veću odgovornost i biti hrabriji u iznošenju svojih stajališta i zahtjeva u vezi s ključnim temama o kojima ovisi budućnost.

Teme kojima su se stranke nabacivale u predizbornoj kampanji bile su uglavnom ili prepoznate ili presećne (uz poneku časnu iznimku) uglavnom nisu one koje ozbiljna vlast treba staviti u prvi plan nakon izbora. Za Hrvatsku je važno da svaki izbori budu pouka svima, ali i razlog za ozbiljno filtriranje ljudi, ideja i metoda u redovima pobjednika i poraženih.

Kažu da se velike koalicije sastavljaju u kriznim vremenima, uglavnom kada zemlji prijeti opasnost izvana. Nisam zagovornik velike koalicije jer mislim da je u ovome trenutku nemoguća, ali se ne slažem s mišljenjima da Hrvatska nije pred ozbiljnom krizom. Zato smatram da je Hrvatskoj, kao nikada do sada, potrebna sposobna i poštena nova Vlada, ali i odgovorne manje političke stranke, koje svoje koalicijske mandate neće (za sve nas) preskupe naplatiti.

Jer ako nova Vlada (bez obzira čija) ne počne raditi na dugoročnim rješenjima ključnih pitanja, već se nakon izbora upusti u ostvarenje napumpanih i široko raspršenih predizbornih obećanja i ‘ispłatu’ koalicijskih partnera, vrlo ćemo se brzo naći u ozbiljnoj krizi i postati apsolutno ovisni o drugima.

Francuski premijer traži od svoje njemačke kolegice da EU počne razvijati strategiju obrane od globalizacije, diktirane interesima sve manje sve krupnijih megamultinacionalnih kompanija. Ispitivanje koje je provela jedna od vodećih konzultantskih kuća u svijetu pokazuje da je otprilike 87 posto svjetskih menadžera vrlo zabrinuto zbog klimatskih promjena i smatraju da će one imati veliki utjecaj na poslovanje i vrijednost njihovih kompanija. Zapadni kapitalistički svijet traži novi model koji bi u tržišnu ekonomiju uveo više zahtjeva za poštovanje etičkih normi i ponašanje koje će biti socijalno i društveno odgovornije od dosadašnjega. Zašto?

Brzi razvoj donio je mnogo dobroga mnogima, ali su i kolateralne žrtve bile velike. Svijet danas muče ključni problem: nedovoljni izvori energije, očuvanje okoliša, proizvodnja hrane, osiguranje zdravstvene zaštite i mirovina sve većem broju starije populacije. Sve su to problemi kojima je pritisnuta i Hrvatska (a najmanje ih se spominjalo u predizbornoj kampanji) i zato moramo od nove Vlade zahtijevati da sa stola počisti sve mrvice kojima se raju zabavlja u predizbornoj i izbornoj godini i u sljedeće četiri godine pronađe odgovore na te ključne izazove.

Tek kada se stručno argumentirano opredijelimo za način na koji ćemo osigurati izvore energije i samoodstatnost u proizvodnji hrane, Vlada može početi razvijati strategiju gospodarskog razvoja, industrijalizacije ili izabrati adekvatne mehanizme kojima će usmjeravati gospodarske tokove. Bez postojanja strategije za rješavanje ta dva sudbinska izazova preuranjeno bi bilo detaljno razraditi SDP-ovu strategiju industrijalizacije, kao što pogrešnim smatram i HDZ-ovo stajalište da će tržište sve regulirati i da se država nema što miješati u usmjeravanje gospodarstva, nego samo osigurati uvjete.

Glede izvora energije, EU će nas, kaži i sve ostale članice, natjerati da udjel obnovljivih izvora u ukupnoj potrošnji energije mora biti na određenoj razini u svakoj godini i mi ćemo se tome prilagodavati. No hoće li taj postotak za nas biti idealan i kako ga ostvariti? Hoćemo li zbog toga (kao što se već počelo) poljoprivredne površine sve više zasijavati kulturama koje će završiti u proizvodnji biodizela i tako dodatno smanjiti potencijal za proizvodnju hrane te time ugroziti izgleda za rješavanje drugoga važnog problema – osiguranja samodostatnosti u proizvodnji hrane?

Ako je Norveška, koja leži na rezervama nafte, shvatila ozbiljnost situacije i postavila si dugoročni cilj da osigura alternativne izvore do te mjere da uopće ne ovisi o nafti, naša ambicioznost i ozbiljnost u postavljanju takvoga cilja morala bi biti mnogo veća. Do toga cilja, pa onda i do strategije energetike, Hrvatska mora doći korištenjem vlastite pameti i svjetskih iskustava, a ne samo pasivno prihvaćajući smjernice EU.

Pogrešno je misliti da će se EU brinuti za nas te da ćemo problem imati pod kontrolom ako samo slijepo slijedimo smjernice EU o ciljanom udjelu alternativnih izvora energije. Bojim se da su ulazak u EU i NATO postavljeni previsoko na ljestvici ciljeva i da su postali alibi za mnogo toga što se (ne) radi i o čemu se ne razmišlja svojom glavom.

Propusti li nova Vlada te probleme rješavati uz maksimalan respekt prema budućim generacijama i bude li im pristupila na dosadašnji način, stvari u svoje ruke, uz politički blagoslov, uzet će moći lobi i u međusobnom obraćanju (ili dogovoru) forsirati gradnju nuklearki, termoelektrana, novih naftovoda…, a Vlada će im služiti tek kao glasnogovornik koji će njihovim argumentima mazati oči javnosti.

A dokle takva argumentacija može ići vidjeli smo i na primjeru pelješkog mosta kad je nedavno jedan visokopozicionirani predstavnik građevinskog lobija isplativost gradnje mosta opravdava množenjem broja kvadratnih metara cijelog Pelješca s pretpostavljenim povećanjem vrijednosti zemljišta koju će donijeti gradnja mosta. Super! Zadužimo se onda vani još 10 milijardi eura i opasajmo i premostimo Hrvatsku uzduž i poprijeko. Pomnožimo tada ukupnu kvadraturu zemlje s dva eura pretpostavljenoga povećanja vrijednosti zemljišta i dobit ćemo ‘dodanu vrijednost’ više od 100 milijardi eura. Čak i u odnosu na tako povećani vanjski dug od 40 milijardi eura, ostaje nam viška još 60-ak milijardi eura. Jednostavno genijalno!

Možda taj primjer djeluje odveć iskariširano, ali pokazuje do kakvih se apsurdna može iskrije i nategnuti svaka argumentacija. Naravno da gradnja prometnica podiže vrijednost okolnog zemljišta, ali se to ne može koristiti za izračun isplativosti i povrata investicije. Osim ako stvarno ne želimo rasprodavati cijele regije.

Ne zamjeram ništa građevinskom lobiju (lobi za mene nema negativno značenje). Ljudi samo promoviraju svoje ideje jer žele stvoriti nove referencije i, naravno, imaju legitimnu želju zaraditi što više. Zato je spomenuti građevinar samouvjereno rekao da će sigurno sagraditi i pelješki most i novi Dinamov stadion i ne trepnuvši izrekao cifru od 500 milijuna eura. Iz njegove perspektive to je razumljiva izjava, ali zabrinjava to da mu nitko nije odgovorio onom mudrom: Lako je tuđim k….. po kupinama mlatiti.

Hoćemo li u Hrvatskoj imati ekosimbiozu na poljima zasijanim solarnim panelima, vjetroelektranama i prehrambenim kulturama ili će poljoprivredne i turističke krajolike krasiti dimnjaci termocentrala i nuklearki? O odgovoru na to pitanje uvelike će ovisiti i industrija koju će biti moguće razvijati i dugoročno održavati, kao i količina i kvaliteta hrane koju ćemo proizvoditi ili uvoziti. O tome bi trebao ovisiti i način i vrijeme dovršetka privatizacije. O tome bi trebala ovisiti i obrazovna politika, daljnji planovi gradnje prometne i ostale infrastrukture. Zato moramo zahtijevati od nove Vlade da krene od glave, da sagledamo cjelinu i da se tek nakon toga postave realni prioriteti u realizaciji projekata i budućim ulaganjima.

Ako Zapad shvaća da im se vlastiti proizvod oteo kontroli i panično pokušava promijeniti tijek događaja, nije li vrijeme da i mi primijenimo genijalnu Einstejnovo misao da problemi koji postoje ne mogu biti riješeni razinom razmišljanja koja ih je kreirala? Iako je već mnogo toga izgubljeno, Hrvatska još ima priliku učiti na pogreškama drugih, a ne ih uporno ponavljati i naći svoj put u bolju budućnost.

Koliko će se kvalitetno, objektivno i transparentno krupni izazovi rješavati i koliki će se prostor ostaviti za sve sofisticiraniju manipulaciju, ovisi najviše o nama, dobro informiranim ljudima koji imaju mogućnost javnog istupa, a iz različitih razloga (strahova, interesa, rezigniranosti) prečesto se odlučuju za šutnju. Naravno, mnogo toga ovisi i o medijima, u većini kojih, nažalost, ozbiljno, kvalitetno i neovisno istraživačko novinarstvo dobiva sve manje prostora.