Ratku Mačeku malo je tko povjerovao kad je u izbornoj noći rekao kako ima dokaze da su neke agencije lažirale rezultate izbornih anketa i da će protiv njih dignuti i kaznenu prijavu. Dokaze koje je spomenuo vjerojatno nikad neće pokazati, a malo tko će se i sjetiti da ga za njih pita. Još manje će netko biti toliko entuzijast da na tome inzistira. No, uvijek treba ostaviti mogućnost da Maček iznenadi. Formalno glasnovogovornik Vlade Ivo Sanadera protekle četiri godine, a zapravo u mnogo većoj mjeri glasnovogovornik i kreator imidža Ivo Sanadera osobno i njegova HDZ-a, Ratko Maček čovjek je koji gotovo svakog dana iskače iz svakog medija istodobno igrajući ulogu života iza pozornice na kojoj je Ivo Sanader glavni lik. Maček o sebi neće govoriti sve dok god obavlja glasnovogovornički posao, već će tek ponoviti mantru da mu je posao govoriti o drugima. Drugi su zato govorili o njemu, a on je ideju o obravi svoga lika i djela komentirao rekavši tek: ‘Pa, zar je do toga došlo?’ Da, došlo je, jer Ivo Sanader upravo Mačeku, glavnom operativcu teške izborne utrke, može uvelike zahvaliti na prednosti pred SDP-om od pet mandata osvojenih u Hrvatskoj. Koliku mu zahvalnost duguje, dogovorit će se, zacijelo, tiho i iza zatvorenih vrata, a već kruži priča da je njegova nova pozicija unaprijed dogovorena i da napušta glasnovogovorništvo.
Životopis Ratka Mačeka nedostupan je: iz HDZ-a nam je poručeno da tim dokumentom ne raspolažu, pa se i biografski podaci, budući da se, izgleda, čuvaju kao vojna tajna, temelje na prisjećanju prijatelja, znanaca, kolega, ali i onih koji bi bili najzretniji da Ratka Mačeka nikad više ne vide niti da za njega čuju. Potonjih je ili mnogo ili su tek glasni. Tako smo za vrijeme Mačekova rođenja ustanovili da je 25. travnja 1966. ili 1967. godine, a mjesto je Varaždin. Zvanje mu je pak poznato iz imovinske kartice gdje stoji da je novinar, no manje je poznato da je današnji najbliži Sanaderov suradnik nepoznate godine završivši varaždinsku gimnaziju upisao i studirao jugoslavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Zbog mnogih promjena u programu studija apsolvirao je, a valjda i diplomirao, na smjeru kroatistike i južnoslavenske filologije. Bio je među prvima, ako ne i prvi student koji se učlanio u HDZ još 1989., zagovarajući učlanjenje i drugih studenata. No, nikad nije pretjerano isticao svoje hrvatskost, već je tek naglašavao patriotizam predajući hrvatski jezik u varaždinskoj rudarskoj srednjoj školi usporedno radeći kao novinar za Varaždinsku televiziju, kojoj je bio i suvlasnik, a potom u dopisništvu HRT-a iz Varaždina i Čakovca koje se tada tek osnovalo. U to je dopisništvo dospio kao zamjena Zlatku Mehu, danas glasnovogovorniku MUP-a, koji je, izvještavajući iz ratom okupiranih područja, bio ranjen. U novinarskoj karijeri dospio je do, kao što kaže jedan sugovornik, ‘supotpisnika’ središnjeg Dnevnika HRT-a koji je odradivao korektivno osvojivši televizijski prostor u ljetnim mjesecima, kad je ‘prva postava’ bila na godišnjem odmoru. Velikoj novinarskoj karijeri nije se mogao nadati jer ljudima iz dopisništava takav put jednostavno nije bio namijenjen. Simbolično, na Valentino, 14. veljače 2003., Maček postaje glasnovogovornikom HDZ-a potpisujući vjernost Ivi Sanaderu, kojemu ostaje odani branitelj časti, prihvativši se posla osiguravanja još jednog mandata prvoga dana nakon ulaska u Banske dvore. Ipak, ni na ovogodišnjim ni na izborima 2003. Maček nije bio kandidat HDZ-a za Sabor. Među njegovim znancima neposredno prije izbora moglo se čuti da je Mačekova vjera u pobjedu nepokolebljiva pa će, ako Sanaderu ta pobjeda izmakne, to biti i najveće Mačekovo razočaranje.
S Mačekom, svjedoče neki stručnjaci za odnose s javnošću, struka ima velikih problema jer, kažu, sustavno krši osnovno pravilo koje glasi: ‘Nikad ne laži.’ Tvrdi da Maček ne bi dva jedna preživio kao glasnovogovornik premijera u nekoj uređenoj zemlji zapadne demokracije jer bi ga tabloidi ‘pojeli za doručak’. S druge strane, Maček djeluje u tranziciji, pa se tako i ponaša. Baš ništa mu ne znači što se u izbornoj godini u medijima neprestano vrti u negativnom kontekstu, a izborni rezultati pokazuju da je Sanadera uspio obraniti, branivši nekad i neobranjivo na možda i nespretan način. Njegov je posao da u odnosu prema javnosti on bude kriv, a Sanader zaslužan, i to je postigao. Mačeku ni novinari ne vjeruju. I to je možda njegov najveći neuspjeh, ali iz svega što su branitelji njegove časti o njemu rekli, njemu to jednostavno nije važno ili mu je važno tek toliko da će zastati, možda se osvrnuti, a svakako se nasmijati. On je sa svima ‘na ti’, sve će obećati, a ispuniti samo ono što mu je u interesu, pritom vješto iskorištavajući ljude i prilike. Mačeku nikad nije bio posao da kao glasnovogovornik sustavno izvještava javnost o radu Vlade, za koju se može ustvrditi da je bila najzatvorenija od sviju, jer da mu je to bio posao, radio bi ga dobro. Riječ je o Zagorcu kojega se ne može isprovocirati i s kojim nije moguće posvadati se, a o kojem se može čuti da je lukav, pa čak i prefrigan. Maček, svjedoče neki novinari, nikad nije počinjao sukobe koji mu nisu bili nužni, a to ne bi mogao da mu socijalna inteligencija nije jedna od najvećih vrlina. Lukavstvo ga ipak nije izbavilo služenja vojnog roka, što je nekima njegove generacije uspjelo, pa je vojsku odslužio u Jugoslavenskoj narodnoj armiji. Ratko Maček je impulsivan i osvetoljubiv, s taštinom razmjernom svojim sposobnostima. Barem ga tako opisuju oni koji mu radije nabiraju vrline jer ga smatraju iznimno sposobnim, inteligentnim, duhovitim i ambicioznim likom koji se znao nametnuti kamo god je došao i uvijek bio spreman jako mnogo raditi.
