Nepodnošljiva lakoća odgovornosti

Prednosti IPO-a su to što je riječ o dugoročnom kapitalu koji se ne mora otplaćivati kao kredit, a isplata dividende nije obavezna. Negativna je stvar razvodnjavanje strukture vlasništva, podjela kontrole upravljanja kompanijom, podjela profita te povećanje administracije i papirologije.

Izvještaj o IPO? Donedavno bi na to pitanje većina hrvatskih poduzetnika odgovorila zbudnjim izrazom lica, ali nakon što je nekoliko velikih imena u poslovnom svijetu odradilo taj proces, a kratica postala općepoznati pojam, sve više manjih poduzetnika uvida da se do novoga kapitala ne dolazi samo u banci. Inicijalne javne ponude u Hrvatskoj dosad su direktno ili indirektno bile vezane uz velike i etablirane kompanije (Ine i T-HT-a, Plive, Atlantic Grupe itd.). Prvi IPO široj javnosti manje poznate kompanije koja je, k tome, u ranoj fazi razvoja je onaj Optima telekoma, koji se događa ovih dana i koji će, s obzirom na trenutačnu nestabilnost tržišta kapitala, pokazati kako IPO funkcionira u novim uvjetima. Da su dosadašnja iskustva i prije svega pozitivno ozračje na domaćoj burzi bili dobar otpor na novi trend koji zahvaća i male tvrtke govore primjeri tvrtki kao što je Wulf sport, koja je ovaj tjedan izdala komercijalne zapise, a čiji vlasnik Boris Šušković za dvije godine najavljuje inicijalnu ponudu dionica i prodaju 49 posto kompanije. Riječ je o maloj tvrtki koja ovu godinu planira završiti sa stotinjak milijuna kuna prihoda. Među ostalim su kandidatima za javnu ponudu (inicijalnu ili sekundarnu) HG Spot, King ICT, one2play, a spominjale su se Plodine, EPH…

Uglavnom, pitanje je li moja tvrtka ‘materijal’ za IPO sada je jedna od aktualnijih dvojbi. Uobičajeno je stajalište da je dobar kandidat za IPO poznata, financijski stabilna tvrtka sa zanimljivom investicijskom pričom i jakim menadžmentom. Tvrtka koja se odlučuje na javnu ponudu dionica morala bi u trenutku IPO-a imati minimalne godišnje prihode od 300 milijuna kuna uz istovremeni rast prihoda od prodaje na razini od barem 10 posto uz, naravno, očuvanje profitabilnosti. Također bi bilo preporučljivo da kompanija nema posebno dominantnoga kupca, a da ima sposobnu i dokazanu upravu i drugu liniju upravljanja, pozitivni novčani tok iz operacija te kvalitetno financijsko izvještavanje. Što se tiče sektora, poželjno je da je riječ o sektoru koji ima stabilan i dugoročan rast te da kompanija ima dobru poziciju za dalje širenje. Preporučljivo je da cijeli IPO vrijedi najmanje 200 milijuna kuna te da u pozadini cijele priče postoji atraktivna investicijska ideja – kaže Marin Hrešić, predsjednik Uprave Erste vrijednosnih papira.

Prednosti IPO-a za kompaniju su višestruke. Dodatni kapital osigurava dovoljno sredstava za daljnji rast te kvalitetnu i dugoročnu bazu investitora. Izlaskom na burzu kompanija dobiva na transparentnosti i pouzdanosti u izvještavanju kao i komunikaciji s investitorima. S obzirom na povećanu glavnici, kompanija se može kvalitetnije i zadužiti – ističe Hrešić, a IPO donosi sa sobom i veliku besplatnu promocijsku vrijednost za proizvode i usluge kompanije.

Uspjeh IPO-a u najvećoj mjeri ovisi o vrijednosti kompanije, ali i o veličini emisije dionica koja osigurava likvidnost dovoljno interesantnu investitorima, posebno institucionalnim, čiji je interes često presudan za uspjeh javne ponude. Ono što investitori najviše traže je to da dionicu mogu u svakom trenutku prodati – kaže Predrag Kovačević, direktor za financijsko savjetovanje u Deloitteu, jednoj od vodećih tvrtki u području konzaltinga za IPO.

Iz tog se razloga maloj kompaniji često ne isplatići u IPO, jer će teško privući dovoljan interes institucionalnih investitora. Osim veličine i vrijednosti kompanije, vrlo važan uvjet za uspješan IPO je dobar ‘track records’, odnosno dokaz o uspješnom poslovanju kroz razdoblje od najmanje tri do pet godina te transparentno financijsko izvještavanje na osnovi kojeg se može procjenjivati vrijednost kompanije i potencijal održivog rasta, kaže Kovačević. Prema tomu, glavni su mamci za investitore rast i stabilnost. No, jednako dobar kandidat može biti i potpuno nova ‘neprovjerena’ tvrtka, jer ono što čini dobar IPO nije to gdje je tvrtka bila nego kamo ide. U tom se slučaju sve karte stavlja na priču o budućem rastu i viziju. Kada u incijalnu ponudu ide start-up kompanija, s obzirom na to da se investitori ne mogu uhvatiti za dosadašnje poslovanje, očekivane stope rasta su mnogo veće. U tim je slučajevima obično riječ o tvrtkama koje imaju neki izum i u pravilu posluju u području visokih tehnologija (ICT, biotehnologija). Sektori u kojima se može očekivati više IPO-a većih tvrtki su, smatra Kovačević, energetika (električna energija i nafta), telekomunikacije i maloprodaja. Kod manjih tvrtki kandidati mogu biti iz bilo kojeg sektora, s tim da je prednost ako su izvoznici i šire se u regiju jer su sva regionalna tržišta, gledano pojedinačno, mala za obećavajući rast.

Javna ponuda ne isplati se, ističe Hrešić, tvrtkama koje mogu organski financirati svoj rast ili ga mogu financirati iz jeftinih izvora.