Nažalost, hrvatski zakonodavac nije dao definiciju, odnosno nije odredio značenje pojmovi opasna stvar i opasna djelatnost, makar ih koristi, npr. u Zakonu o obveznim odnosima. Teško je nagadati zašto je tako postupljeno, sigurno bi bilo bolje da postoji zakonska definicija, ali dok je tako kako je sada treba postupati na jedini mogući način – preuzimanjem stava teorije i sudskih praksi o tim pitanjima.
Na taj način dolazimo do definicije prema kojoj je opasna stvar svaka ona koja predstavlja povećanu opasnost za okolinu, a to može izraziti iz namjene, osobina, položaja, mjesta uporabe i drugog. Analogno tome, i djelatnost je opasna ako iz različitih razloga (ali po redovitom tijeku) nastaje ugrožavanje života, imovine i zdravlja trećih, pa to nameće povećanu pozornost osoba koje djelatnost obavljaju kao i trećih.
Potpuno je prihvaćeno da je opasna stvar motorno vozilo u pogonu, ali i zračna je drilica (koja nema motorni pogon), kao i da je opasna djelatnost ona željeznice i tramvaja. U svakom pojedinom slučaju dopušteno je onome tko za to ima interesa dokazivati da nešto je ili nije opasna stvar ili opasna djelatnost.
Učinak je u bitnom u tome što se kod opasne stvari i opasne djelatnosti odgovara bez krivnje, to je tzv. objektivna odgovornost i smatra se da potječe od te stvari ili djelatnosti ako se ne dokaže drukčije. Odgovara vlasnik stvari odnosno osoba koja se bavi opasnom djelatnošću.
Osloboditi se odgovornosti moguće je samo ako se dokaže ili da je do štete došlo uslijed više sile, dakle nečega što se nije moglo ni spriječiti ni izbjeći, pri čemu je uvjet oslobodjenja od odgovornosti i da je uzrok izvan same stvari. Ovisno o svakom konkretnom slučaju, moguće je i doprinos oštećenika šteti, pa je tako i moguće da se u konkretnom slučaju odgovara prema principu tzv. podijeljene odgovornosti, ali i da je riječ o punoj odgovornosti.
