TRANSPARENTNOST se podrazumijeva

U javnoj prodaji dionica Plive, Ine, HT-a i Atlantic Grupe veliku ulogu odigrali su mediji, ali gotovo je presudan bio udjel PR agencija koje su se uklopile u razradu projekata.

Hrvatski gospodarstvenici pamtit će ovu godinu kao važnu odrednicu u ukupnome privrednom životu, posebno kad je riječ o tržištu kapitala i financijskom tržištu općenito. Nekoliko je bitnih događanja uvjetovalo takvu ocjenu: prodaja dionica Ine, hrvatskih telekomunikacija i Atlantic Grupe, što nije samo unijelo potrebnu život na financijskom tržištu, već je ukazalo na potpuno nove mogućnosti. Dodamo li tome još i prodaju Plive u prošloj godini, slika se zaokružuje i – ništa više nije kao prije.

Opetovano se pokazalo da su masovni mediji javna pozornica koja omogućuje da društveni problemi, konflikti i fenomeni postanu transparentniji širokom krugu gledatelja, čitatelja ili slušatelja. Mediji, naime, i uz izdašnu pomoć službi pojedinih kompanija i agencija za odnose s javnošću, u procesu društvene komunikacije omogućuju da se ti problemi obzirne javnosti kako bi ona mogla dati svoju ocjenu i sud, a ponekad i odlučivati o njima. Upravo su mediji odigrali u svim tim procesima posebnu ulogu, jer su nas na dosad neviden način u nas stalno informirali, upozoravali i educirali šire mase građana ukazujući na pogodnosti, ali i zamke odnosno rizike izlaganja financijskim izazovima.

U 2007. bilo je nekoliko krupnih izazova, prije svega za PR agencije i službe u pojedinim velikim kompanijama koje su počele trgovati dionicama i otvorile za budućnost novo razdoblje hrvatskog tržišta kapitala i financijskog tržišta. Prvi su put burze, posebno one Zagrebačka, bile generatori rasta novih financijskih institucija, prije svega investicijskih fondova. Naime, prinosi ostvarivani od početka 2004. godine do danas ukazuju na mogućnost ostvarenja ekstremnih profiti i alternativnih oblika štednje. Današnji broj otvorenih investicijskih fondova govori u prilog potencijalima koje pruža financijsko tržište. Analize su pokazale da su poduzeća tradicionalno zainteresirana za ulaganja u novčane fondove s minimalnim rizikom i sigurnim prinosima na razini od četiri do pet posto na godinu, dok kućanstva odnosno mali investitori imaju manju averziju prema riziku i uglavnom se odlučuju za špekulativne poteze ulaganjem sredstava u visokorizične dioničke i mješovite fondove. Stoga su PR i marketinške poruke i ponude bile uglavnom usmjerenje prema građanstvu. Otvaranjem inicijalnih ponuda za prodaju dionica financijsko je tržište dobilo posve nov obris. Riječ je o prodaji Plive, zatim otvaranju Ine, nakon toga HT-a, i konačno Atlantic Grupe zakonima tržišne filozofije.

U sva četiri primjera veliku ulogu odigrali su mediji, ali gotovo presudan bio je udjel pojedinih PR agencija koje su se uklopile u cjelovitu razradu svakog od spomenutih projekata. Treba odmah naglasiti da su se domaće PR-agencije (i službe za korporativne komunikacije) prvi put uopće srele s tako zahtjevnim projektima, jer dioničarstvo i uopće burzovno ponašanje u nas još nisu dovoljno razvijeni. Ocjena je stručnih krugova da je posao obavljen profesionalno i veoma korektno a, što je najvažnije – unio je transparentnost kao nezaobilazni standard u naš informativni svijet i praktičan život. Odnosi na tržištu profesionalizirali su se na dosta visokoj razini, čemu pridonosi i pokušaj Hrvatske udruge za odnose s javnošću da uvede reda među PR-agencijama i da ih usmjerava na profiliranje.

Takav odnos PR agencija utoliko je važniji što one zastupaju određene klijente i njihove interese, posebno kad je riječ o stvaranju i održavanju imidža. Dugoročno i primjereno pozicioniranje pojedinih PR-agencija na današnjem zahtjevnom tržištu uvjetuje proaktivno praćenje suvremenih trendova u komunikacijskim procesima, koji se stalno proširuju i uvjetuju nove pristupe.

U tom je smislu angažman PR agencija u stvaranju novih poticaja na hrvatskome financijskom tržištu bio ispit zrelosti. Takav kompleksan zadatak trebao bi u rezultirati povećanjem vrijednosti i usluga kompanija koje su izašle na burzu i uključile se u prodaju dionica, utjecati na percepciju i emocije javnosti, privlačenje ino kapitala, povećanje izvoza, razvoj novih tehnologija i znanja i drugih elemenata u poslovanju. Ukratko, trebali bi pridonijeti snaženju intelektualnoga kapitala u hrvatskome gospodarskom tkivu.

Time, na neki način, počinje novo razdoblje na hrvatskome novčarskom tržištu, povezano s mnogo očekivanja, ali i rizika. Pad gotovo svih kotacija na Zagrebačkoj burzi u posljednjih mjesec dana, naime, upozorava i na onu drugu, manje povoljnu stranu dioničarstva, povezanu i s mogućim gubitcima. PR agencije imaju složenu zadaću da i taj vid poslovanja na burzi prikažu profesionalno, transparentno i vjerodostojno.

Prednosti IPO-a su to što je riječ o dugoročnom kapitalu koji se ne mora otplaćivati kao kredit, a isplata dividende nije obavezna. Negativna je stvar razvodnjavanje strukture vlasništva, podjela kontrole upravljanja kompanijom, podjela profita te povećanje administracije i papirologije.

Izvještaj o IPO? Donedavno bi na to pitanje većina hrvatskih poduzetnika odgovorila zbudnjim izrazom lica, ali nakon što je nekoliko velikih imena u poslovnom svijetu odradilo taj proces, a kratica postala općepoznati pojam, sve više manjih poduzetnika uvida da se do novoga kapitala ne dolazi samo u banci. Inicijalne javne ponude u Hrvatskoj dosad su direktno ili indirektno bile vezane uz velike i etablirane kompanije (Ine i T-HT-a, Plive, Atlantic Grupe itd.). Prvi IPO široj javnosti manje poznate kompanije koja je, k tome, u ranoj fazi razvoja je onaj Optima telekoma, koji se događa ovih dana i koji će, s obzirom na trenutačnu nestabilnost tržišta kapitala, pokazati kako IPO funkcionira u novim uvjetima. Da su dosadašnja iskustva i prije svega pozitivno ozračje na domaćoj burzi bili dobar otpor na novi trend koji zahvaća i male tvrtke govore primjeri tvrtki kao što je Wulf sport, koja je ovaj tjedan izdala komercijalne zapise, a čiji vlasnik Boris Šušković za dvije godine najavljuje inicijalnu ponudu dionica i prodaju 49 posto kompanije. Riječ je o maloj tvrtki koja ovu godinu planira završiti sa stotinjak milijuna kuna prihoda. Među ostalim su kandidatima za javnu ponudu (inicijalnu ili sekundarnu) HG Spot, King ICT, one2play, a spominjale su se Plodine, EPH.

Uglavnom, pitanje je li moja tvrtka ‘materijal’ za IPO sada je jedna od aktualnijih dvojbi. Uobičajeno je stajalište da je dobar kandidat za IPO poznata, financijski stabilna tvrtka sa zanimljivom investicijskom pričom i jakim menadžmentom. Tvrtka koja se odlučuje na javnu ponudu dionica morala bi u trenutku IPO-a imati minimalne godišnje prihode od 300 milijuna kuna uz istovremeni rast prihoda od prodaje na razini od barem 10 posto uz, naravno, očuvanje profitabilnosti. Također bi bilo preporučljivo da kompanija nema posebno dominantnoga kupca, a da ima sposobnu i dokazanu upravu i drugu liniju upravljanja, pozitivni novčani tok iz operacija te kvalitetno financijsko izvještavanje. Što se tiče sektora, poželjno je da je riječ o sektoru koji ima stabilan i dugoročan rast te da kompanija ima dobru poziciju za dalje širenje. Preporučljivo je da cijeli IPO vrijedi najmanje 200 milijuna kuna te da u pozadini cijele priče postoji atraktivna investicijska ideja – kaže Marin Hrešić, predsjednik Uprave Erste vrijednosnih papira.

Prednosti IPO-a za kompaniju su višestruke. Dodatni kapital osigurava dovoljno sredstava za daljnji rast te kvalitetnu i dugoročnu bazu investitora. Izlaskom na burzu kompanija dobiva na transparentnosti i pouzdanosti u izvještavanju kao i komunikaciji s investitorima. S obzirom na povećanu glavnici, kompanija se može kvalitetnije i zadužiti – ističe Hrešić, a IPO donosi sa sobom i veliku besplatnu promocijsku vrijednost za proizvode i usluge kompanije. Uspjeh IPO-a u najvećoj mjeri ovisi o vrijednosti kompanije, ali i o veličini emisije dionica koja osigurava likvidnost dovoljno interesantnu investitorima, posebno institucionalnim, čiji je interes često presudan za uspjeh javne ponude. Ono što investitori najviše traže je to da dionicu mogu u svakom trenutku prodati – kaže Predrag Kovačević, direktor za financijsko savjetovanje u Deloitteu, jednoj od vodećih tvrtki u području konzaltinga za IPO.

Iz tog se razloga maloj kompaniji često ne isplati ići u IPO, jer će teško privući dovoljan interes institucionalnih investitora. Osim veličine i vrijednosti kompanije, vrlo važan uvjet za uspješan IPO je dobar ‘track records’, odnosno dokaz o uspješnom poslovanju kroz razdoblje od najmanje tri do pet godina te transparentno financijsko izvještavanje na osnovi kojeg se može procjenjivati vrijednost kompanije i potencijal održivog rasta, kaže Kovačević. Prema tomu, glavni su mamci za investitore rast i stabilnost. No, jednako dobar kandidat može biti i potpuno nova ‘neprovjerena’ tvrtka, jer ono što čini dobar IPO nije to gdje je tvrtka bila nego kamo ide. U tom se slučaju sve karte stavlja na priču o budućem rastu i viziju. Kada u incijalnu ponudu ide start-up kompanija, s obzirom na to da se investitori ne mogu uhvatiti za dosadašnje poslovanje, očekivane stope rasta su mnogo veće. U tim je slučajevima obično riječ o tvrtkama koje imaju neki izum i u pravilu posluju u području visokih tehnologija (ICT, biotehnologija). Sektori u kojima se može očekivati više IPO-a većih tvrtki su, smatra Kovačević, energetika (električna energija i nafta), telekomunikacije i maloprodaja. Kod manjih tvrtki kandidati mogu biti iz bilo kojeg sektora, s tim da je prednost ako su izvoznici i šire se u regiju jer su sva regionalna tržišta, gledano pojedinačno, mala za obećavajući rast.

Javna ponuda ne isplati se, ističe Hrešić, tvrtkama koje mogu organski financirati svoj rast ili ga mogu financirati iz jeftinih izvora. Svaka od pet javnih ponuda dionica na hrvatskom tržištu u posljednjih godinu dana može se okarakterizirati na drukčiji način. Dok je Ina označila probijanje leda, u slučaju Magma već su se vidjeli znakovi početka euforije koja je kulminirala u slučaju T-HT-a, s čijim se IPO-om poklopila i emisija dionica Veterine, koja je zbog toga prošla gotovo neprimijećeno. Javna emisija Atlantic Grupe odnosno pad cijena na burzi, što se dogodilo do neposredno nakon nje, za mnoge je investitore značila otrežnjenje od neracionalnog optimizma vezanog uz IPO-e.

Ina je na prijedlog stranih savjetnika, savjetodavne kuće Merrill Lynch, prva hrvatska tvrtka koja je osigurala svoj IPO od mogućih tužbi dioničara. Iznos je poslovna tajna, a prema kalkulaciji američkog osiguravatelja Liberty Mutual Groupa pokriće police moglo je biti više od 100 milijuna dolara. Tvrtka se tako osigurala pokuša li netko dokazati da je u prospektu izdanom prije IPO-a objavljena netočna ili nepotpuna informacija koja je mogla utjecati na to da dioničari donesu odluku o ulaganju. Osiguranje IPO-a još nije postala uobičajena praksa u Hrvatskoj iako je u svijetu to jedan od sastavnih koraka u složenom procesu javne ponude dionica. Prema riječima Petra Schlambergera, direktora sektora u Londonskom Liberty International Underwriters, takvom je policom osiguranja pokrivena odgovornost menadžera i tvrtke za izdavanje prospekta, odgovornost za prijašnje pregovore i razgovore o odluci u vezi s ponudom, s time da se polica može proširiti i na savjetnike u procesu privatizacije i na druge osobe. Osigurati se može i od podcijenjenosti pri izlasku na tržište, odnosno pogrešne procjene vrijednosti tvrtke te tako izgubljenoga kapitala koji će se unijeti u tvrtku. Razlozi zbog kojih bi tvrtke trebale uzeti u obzir mogućnost osiguranja su, kaže Schlamberger, golemi rizici, stoga je preporučljiva samostalna polica da bi se osiguralo da bude odvojena od osiguranikove aktivne police osiguranja menadžera, i to da bi se zaštitio prihod od flotacije, zatim to što se premije mogu kapitalizirati i odbiti od prihoda od flotacije, što je polica fleksibilan proizvod koji se može, ako je potrebno, dopuniti pokrićem dodatnih osoba te što može pokrivati i sve druge ponude vrijednosnih papira, npr. sekundarne ponude i obveznice. U Hrvatskoj je zasad samo Croatia osiguranje uvelo osiguranje menadžera i članova NO-a, za što ističu da je temelj i za osiguranje IPO-a.

Neovisno o veličini i starosti kompanije, kvalitetan menadžment je vrlo važan faktor uspjeha IPO-a. Na njemu je da potencijalne investitore uvjeri da ne samo da zna kamo ide nego i kako će tamo doći. Tijekom pripreme inicijalne ponude, što je vrlo zahtjevan i skup proces za svaku kompaniju, izuzetno je važno da je menadžment uključen i da razumije čitav proces. Osim toga, vrlo je važno i da svi ključni sudionici – financijski savjetnici, revizori, odvjetnici – imaju uvid u dnevno poslovanje kompanije tijekom pripreme za IPO.

Inicijalna ponuda je velik korak u životu kompanije, s dugoročnim posljedicama, kaže Erika Kašpar, koja je od 2005. izvršna direktorica za korporativne komunikacije i odnose s dioničarima T-HT-a i ove godine je bila zadužena za koordinaciju inicijalne javne ponude dionica. No i prije dolaska u T-HT bavila se javnim ponudama dionica: veći dio radnog vijeka provela je u Plivi, gdje je koordinirala projekt inicijalne javne ponude (1995.-1996.) te zatim druge javne ponude dionica (1997.-1998.). Osim što kompanija mora udovoljiti nizu zahtjeva kod pripreme IPO-a, lišanje na burzi nosi sa sobom niz trajnih obveza koje kompanija mora ispunjavati, a to obično znači i prihvaćanje nove kulture ponašanja, kaže Kašpar. Poslovanje mora biti savsvim transparentno, sve važne informacije o kompaniji moraju istovremeno biti dostupne svim dioničarima, i to uvijek prvo dioničarima, a zatim ostaloj javnosti. Ulagatelji moraju biti sigurni da će uvijek raspolagati svim potrebnim informacijama koje mogu utjecati na njihovu odluku o ulaganju, a posebno su osjetljivi na to da kompanija ispunjava svoja obećanja. Top-menadžment mora biti otvoren dioničarima, brokerima, analitičarima, novinarima itd.

Prolazak na testu spremnosti za javnu ponudu dionica ne znači automatski da će IPO kompanije biti uspješan. Između uspjeha i neuspjeha emisije dionica leži cijeli niz preduvjeta koje uprava i agent izdanja moraju ispuniti. Kod javne ponude donja granica uspješnosti izdanja obično je postavljena na 75 posto upisa, a uspješnost u najvećoj mjeri ovisi o cijeni.

Srednje zadužene tvrtke najpogodnije su za financiranje kroz inicijalnu javnu ponudu dionica. Prevladavajuća percepcija da je IPO preplata za uspjeh i za kompaniju i za nove dioničare je kriva. U posljednjih godinu dana hrvatsko tržište kapitala upoznalo se s pet IPO-a, od kojih se četiri mogu okarakterizirati uspješnim. Posljednji IPO Atlantic Grupe svoj neuspjeh može zahvaćiti kako efektu precijenjenosti, tako i trenutačnoj korekciji na tržištu.

Iako najsvežiji IPO, onaj Atlantic Grupe, mnogi smatraju neuspjehom, posebno u usporedbi s prijašnjim javnim ponudama dionica, razlozi pada dionice kompanije nakon njenog izlaska na burzu bili su u najvećoj mjeri eksterni odnosno izvan mogućnosti utjecaja. Atlanticova dionica je bila tek jedna od žrtava korekcije odnosno općeg pada cijena koji je pogodio Zagrebačku burzu. Svi aspekti emisije na koje se moglo utjecati bili su pažljivo planirani, što pokazuje i popis koraka koje objavljivamo u okviru. Od svih koraka u procesu IPO-a, tajming i cijena te njihov međusobni odnos najvažniji su za konačni rezultat.

Kad se rast više ne može financirati iz internih izvora, uz pomoć vanjskih ulagača ili posuđivanjem, IPO može osigurati dodatni novac za pokrivanje potreba za radnim kapitalom, kupnju drugih kompanija, istraživanje i razvoj ili otplatu duga. Kotiranje na burzi također je korisno u slučaju spajanja ili preuzimanja. Tvrtka odmah bilježi poboljšanje bilance i omjera duga i kapitala. Znatno oslanjanje na dug umjesto na kapital može biti visokorizična strategija rasta. Ako je kompanija spremna za burzu, javnom ponudom dionica može ostvariti višu cijenu za dionicu nego privatnom ponudom ili ostalim oblicima financiranja. Vlasnik će se morati odreći manjeg vlasničkog udjela za istu količinu novca. Nakon što tvrtka izađe na burzu, za njenu će se dionica uspostaviti tržište. Javna tržišta kapitala olakšavaju vlasnicima da prodaju dodatni udjel ako se odluče diverzificirati ulaganja ili potpuno napustiti kompaniju. Postoje važna ograničenja broja i tajminga prodaje dionica za određeni broj ljudi koji se mora pridržavati nakon javne ponude. Neki važni ulagači poput fondova rizičnoga kapitala imaju vremensko ograničenje ulaganja u kompanije od 10-ak godina. Izlazak na burzu omogućava takvim ulagačima da nakon tog razdoblja jednostavno unovče svoja ulaganja ili ih podijele svojim vlasnicima.

Kotacija na burzi daje poslovnim partnerima potp. dobavljača, distributera i klijenata više informacija i dobar je znak da je riječ o jakoj kompaniji. To pridonosi i boljem imidžu kao tvrtke partnera za joint venture i slične poslovne sporazume. Dioničke opcije i ostali kompenzacijski planovi omogućavaju zaposlenicima da sudjeluju u kompanijskom uspjehu a da se ne povećaju novčane nagrade. S obzirom na to da imaju izgleda dobiti dionice kompanije u kojoj rade, zaposlenici dugoročno planiraju karijeru u poduzeću. Ne treba zanemariti ni to da IPO može povećati bogatstvo svih vlasnika. Čak i ako ne ostvare zarađu odmah prodajom dionica tijekom IPO-a, suvlasnici mogu dionice koje kotiraju na burzi iskoristiti kao zalog za pozajmljivanje novca.

Operativni i financijski podaci o kompaniji čije dionice kotiraju na burzi dostupni su javnosti. Informacije koje poduzeće prije nije otkrivalo sada su odjedanput dostupne konkurentima, klijentima, zaposlenicima i ostalima. Velika količina podataka mora se otkriti ne samo uoči IPO-a nego i nakon njega, i to periodično. Top-menadžment mora biti dostupan dioničarima, brokerima, analitičarima i novinarima, a svi oni žele najsvježije informacije o napretku kompanije. Menadžeri također moraju biti uključeni u pripremu izvješća o financijskim i drugim rezultatima koje se redovito objavljuje. Snažan je unutarnji i vanjski pritisak na kompaniju da se održi postignuta stopa rasta. Ako se prihodi ili dobit počnu povećavati sporije od dotadašnjeg trenda, dioničari se mogu zabrinuti, ponuditi dionice na prodaju i tako srušiti njihovu cijenu. Iako niža cijena dionice ne utječe vidljivo na kompaniju, utječe na opcije pakete dionica zaposlenika i na troškove sekundarnih ponuda dionica. Zbog tih pritiska uprava može početi donositi kratkoročne odluke koje dugoročno mogu loše utjecati na kompaniju.

Prodaja dionica javnosti razvodnjava vlasništvo i smanjuje razinu kontrole vlasnika u kompaniji. Novi suvlasnici imaju pravo na predstavnika u nadzornom odboru kojem odgovara uprava. Uz to, smanjivanje vlasničkog udjela većinskog vlasnika olakšava moguće neprijateljsko preuzimanje. Posljedica prodaje dionica na javnom tržištu jest pravna izloženost direktora i menadžmena tvrtke mogućim tužbama. Trošak javne emisije dionica je velik, i inicijalno i poslije. Od inicijalnih troškova najveći je provizija agentu izdajanja. Kasniji troškovi uključuju troškove izrade i objave periodičnih izvješća, osiguranje direktora i menadžmenta, naknade novim članovima nadzornog odbora.

Trošak IPO-a do 10 posto prikupljenoga kapitala. Osim što je složen, proces inicijalne javne ponude i prilično je skup pothvat. Prema nekim procjenama troškovi IPO-a su od pet do 10 posto prikupljenoga kapitala na tržištu. Najskuplja pojedinačna stavka je trošak banke preko koje se obavlja cjelokupna transakcija javne ponude. Cijena savjetnika i agenta koji obavlja cjelokupni posao pripreme i prezentacije IPO-a ovisi o više elemenata. Ako se agent izdaje ne obvezuje da će dionice uspjeti prodati, postotak koji mu se plaća je niži, a u suprotnom slučaju, kad agent preuzme rizik prodaje emisije, cijena raste. Cijena ovisi i o vrijednosti dionica, jer ako se od njih očekuje veća zarada, provizija je obično manja jer će zbog velike zarade i mali postotak provizije biti velik. Najčešći je raspon provizije od 0,5 do pet posto, a u Hrvatskoj se dosad uglavnom kretao od 0,5 do tri posto iako se za nova, manja i nesigurnija izdanja, od primjerice, Ine ili T-HT-a, može očekivati i provizija do pet posto. U SAD-u provizija doseže i 10 posto, a u prosjeku je sedam posto. Osim banke, u obvezne sudionike IPO-a ubrajaju se burza, kojoj se plaća naknada za uvrštenje, depozitarna agencija, kojoj se plaća usluga pristupa u depozitorij za izdavatelja, te regulator, tj. Hanfa, kojoj se plaća administrativna pristojba i naknada od nominalne vrijednosti iznosa vrijednosnih papira do najviše 375 tisuća kuna. Primjerice, na primjeru Atlantic Grupe naknade Hanfi, pristojba za državni proračun RH i naknade Burzi i SDA-u ukupno su stajale oko 250 tisuća kuna. Tu popis troškova nije ni blizu kraja jer se tvrtke u najviše slučajeva ne odlučuju na samostalno vođenje procesa IPO-a, nego angažiraju savjetodavne i revizorske tvrtke koje će odrediti vrijednost i potencijal tvrtke te voditi postupak, zatim specijalizirane odvjetničke uredi koji mogu vršiti i cjelokupnu dubinsku analizu ako to aranžeri zahtijevaju, a mogu se pojaviti i kao stručni savjetnici pojedinom institucionalnom ulagaču ili tvrtki. Nakon njih na red dolaze i osiguravajuća društva koja osiguravaju IPO, razne PR i marketinške agencije koje moraju obavijestiti što širi krug potencijalnih ulagača te grafičke agencije čiji je zadatak što bolja prezentacija i izrada prospekta ako se ne radi u kompaniji itd. Kad je riječ o unutarnjim potencijalima tvrtke, osim top-menadžmenta i financijska, IPO-om su najviše ‘pogodeni’ pravni i PR odjel, što je tvrtku dodatni trošak zbog ulaganja u što kvalitetnije vlastite snage.

Kompanija može izabrati krivi trenutak za izlazak na tržište kapitala, što će se vjerojatno reflektirati kroz cijenu koju će uspjeti realizirati u procesu, ili može prodati dionice po jeftinijoj cijeni od one koju je tržište spremno platiti. Investitor može prema prospektu javne ponude vidjeti koliko dionica prodaje vlasnik, a koliko se prodaje novih dionica. Ako je IPO isključivo ‘izlaz’ za vlasnike, odnosno vlasnici prodaju sve svoje dionice i nema lock-up klauzule, ili dionice prodaje menadžment, treba razmisliti je li taj IPO interesantan. Javna ponuda dionica nije jednostavna korporativna akcija, čak ni u uvjetima burzovne idile i visokih stopa rasta. U ovoj godini su dojeni uvjeti za prikupljanje kapitala javnom ponudom bili gotovo idealni. Vlasnici poduzeća koji se za IPO odluče sljedeće godine, kao i sve sudionike u tom procesu od savjetnika do aranžera, čekaju veći izazovi. Bit će potrebna sva stručnost investicijskih bankara i savjetnika te mudrost i strpljenje vlasnika za pravi tajming.