U poplavi nastavaka došli smo napokon i do nastavka nečeg što bi normalan čovjek mislio da ne može imati dva, tri ili više dijelova. Da, i Elizabeta može imati nekoliko filmova. Ovdje je riječ o Zlatnom dobu, kao da prvi film, elokventno nazvan Elizabeta, nije obradio sve relevantne dijelove njezinog života. Netko bi mogao reći da je u političko-društvenom smislu sve vezano uz nju bilo zlatno doba s obzirom na to da je Engleska tek tada zapravo rođena kao kolonijalna velesila.
Ipak, anonimni Kapur i ostali smatrali su da je nedovoljno naglaska stavljen na nju kao privatnu osobu, strašno originalno, ali i da bi se moglo napraviti napumpani, pompozni i patriotski napuhani komentar rata moćne Španjolske i majušne i ne-mogućne, a opet tako sposobne, Engleske. Priznati se mora da su u usporedbi s američkim hvalospjevima samima sebi ti engleski vrlo umjereni, iako ništa manje degutantni.
Veli Elizabeta svojim trupama u iščekivanju španjolske armade da se one sada bore za slobodu vjere i misli bla, bla, bla – a ne za to tko će biti glavni lopov na svijetu. Film je inače loše režiran i razbacan na sve strane pa malo stavlja naglasak na nesuđenu ljubavnu aferu s očito, ozbiljnim ljubavnikom i pustolovom Walterom Raleighom, pa malo na sukob sa Španjolcima, a sve to onda nekako nedorečeno i zamijenjeno na brzinu.
Treba li reći da je marketing opet nesmiljen i da svim silama sve pokušava uvjeriti da je to još jedan fantastičan filmski uspjeh? Daleko od toga, pogotovo u usporedbi s prvim dijelom, a to je i prevladavajuće mišljenje kritičara. Blanchett je opet izvršna, a svi su ostali pomalo smiješni, glume na rubu karikature i djeluju pomalo neobzirno. Nisu vjerojatno sami glumci krivi, već scenarij i redatelj koji je to sve skupa zamislio više kao bajku, valjda. O povijesnoj točnosti da i ne govorimo.
