Skinuta lažna predizborna pozlata

Najviše se zbog trgovačkog pristupa kritiziralo koaliciju HSLS-HSS. Ali kod nje je bar trgovina otvorena i ponaša se kao klasični trgovac.

Mjesecima prije izbora strančki su nam lideri prodavali svoje idealizirane slike uz pomoć svojih spin-doktora i spin-vraćeva. A onda su u svega dva tjedna nakon izbora posve razotkrili lažnost svoje predizborne pozlate. I pokazali nam zorno što uistinu jest hrvatska politička scena.

Najdalje je u razotkrivanju otišao najmlađi i najneskusniji, SDP-ov novi lider Zoran Milanović.

Dakle, mlada nada nove hrvatske socijaldemokracije koja je iščekivanje izbornih rezultata obilježavala uz pjesme ‘Druže Tito, mi ti se kunemo’ i ‘Po šumama i gorama’, ne priznaje rezultate parlamentarnih izbora. Nepriznavanje izbornih rezultata protumačio je vrlo osebujno: sve glasove koje nije dobio HDZ on računa kao glasove protiv HDZ-a, odnosno kao ‘glasove za promjene’. Iz takve referendumske interpretacije izbornih rezultata, na kojoj bi mu mogli pozavidjeti i nekadašnji ideološki prvac Edvard Kardelj i Vladimir Bakarić, Milanović crpi svoj ‘legitimitet’, gotovo obvezu za sastavljanje vlade. Iz pozicije samoproklamiranog mandatara u pokušaju najavljuje uhićenje još aktualnog premijera Ive Sanadera, smetnuvši s uma da si u demokratskim sustavima izvršna vlast ne smije dopustiti takav verbalni luksuz kakav je najava uhićenja političkog protivnika. Ni u šali. Milanović pak proglašava Ivu Sanadera nedostojnim svoje izborne čestitke. Javnio ponižava vlastitoga premijerskoga kandidata i člana izbornog tima Ljubu Jurčića šutnuvši ga iz timske kombinacije da bi sebe proglasio budućim premijerom.

Kad se poželio okruniti, Napoleon Bonaparte je krunidbu dogovorio s Papom, ali je krunu ipak nataknuo sam. Da pokaže tko je glavni. Milanović je odnos s Papom ‘sredio’ još u predizbornoj kampanji. No, za razliku od Napoleona, nije imao dovoljno divizija da upriliči krunidbu. Ali je zato svojim nadahnutim istupima u protekla dva tjedna učinio više za pozitivan imidž Ive Sanadera nego što je to uspio sam Sanader u protekle četiri godine. Iskusni Sanader na to šuti i pušta mladog šefa SDP-a da kaže sve o sebi, da se diskredira ne samo kao neozbiljan premijerski kandidat već i kao lider moderne socijaldemokratske opcije, da izgubi i onu bitku za stranku koju je već praktički dobio. Sanader poznaje temeljnu političku računicu prema kojoj se sve manje stranke ipak pokušavaju priključiti pobjedniku.

A što se više razotkrivaju Milanovićevi željeni koalicijski partneri, to postaje očitije kolika je ta računica na djelu, da je sve bitka za fotelju u vlasti koja osigurava poziciju moći, utjecaja i, u krajnjoj liniji, vlastite koristi. Najviše se zbog trgovačkog pristupa kritiziralo žuto-zelenu koaliciju HSLS-HSS. Ona je, uistinu, i javno davala do znanja da je trgovačka stranka, ‘poželjna udavača’, kao što kažu, koja još k tomu ima i mnogo programa, dakako. Ali kod nje je barem trgovina otvorena i ponaša se kao klasični trgovac – poslije izbora otvoreno daje prednost koaliciji sa Sanaderom iako joj je prije izbora Milanović bio za nijansu bliži i nastoji si do maksimuma podići cijenu u ministarskim resorima. Sve ostalo, od pustih milijardi za razvoj sela, bespogovornog inzistiranja na primjeni ZERP-a od Nove godine do milijard za obrazovanje, podložno je, dakako, promjenama kad nova vlada preuzme dužnosti i suoči se sa stvarnošću. Izgledno je da će se svi ti dogovori o visokim svotama na kraju ipak svesti na – 0,5 dopuštenih promila u prometu.

No, nakon neuspjelog pokušaja da od Milanovića napravi novog mandatara i iz svjetonazorski navodno principijelnog HNS-a stižu koketne ponude Sanaderu. Čačić i Pusić podržavali bi ga iz sjene ako su mu Adlešić i Friščić preskupi. Motiv im je, dakako, stabilnost vlade i države. Isti motiv imali su i kad su poticali Milanovića da zajedno formiraju vladu, izbornim rezultatima unatoč. Doduše, sa Sanaderom ne bi, navodno, mogli u formalnu koaliciju jer im HDZ nije vrijednosno blizak. Za razliku od Glavaševa HSSB-a, s kojim bi u Milanovićevoj vladi mogli vrijednosno koalirati.

I Anto Đapić bi, dakako, mogao naći zajednički jezik i sa Sanaderom i s Milanovićem. Ali više nema što ponuditi doli sebe samog. I sve dotle dok i ostale male stranke ne budu svedene na gole lidere – trgovina će biti ključni sadržaj hrvatske politike.