Dnevnik malog ulagača

Najbolja sudbina na koju Imunološki zavod može računati jest da ga proguta neko od onih osam mjesta na kojima se, osim cjepiva za gripu, uskoro očekuje pronalazak cjepiva protiv AIDS-a ili lijeka za rak.

Zbog priloga o Imunološkom zavodu u Dnevniku državne televizije na nekoliko sam minuta poželio špekulirati. Kažu, naš Zavod je jedno od samo devet mjesta na svijetu na kojima se proizvodi cjepivo protiv gripe. Hm, proklet je novac, stvarno sam pomislio kupiti nešto sitno pa odmah preprodati.

No, još dok sam downloadao financijska izvješća, investitorski razum počeo je pobjeđivati špekulantske emocije. Cjepivo za gripu na samo devet mjesta… Stadioni koštaju stotine milijuna eura, ali ima ih mnogo više nego jeftinijih staza za vožnju boba i saonica. Njih, pak, ima koliko i mjesta na kojima se proizvodi cjepivo protiv gripe, točno devet.

Ma, anegdota. U specijaliziranom britanskom magazinu sredinom sedamdesetih objavljen je članak o laseru koji su u pokusima rabili znanstvenici sa zagrebačkog Instituta za fiziku, starom šesnaest godina, a još radi. Kasnije je prošlo još šesnaest godina, laser je i dalje radio, ali o tome oni iz magazina više nisu htjeli pisati. Za nekoliko sekundi, dok su izvješća curila na hard disk, u svijest je dopirao zaključak: unikatnost, kao argument za bilo što, u ovom slučaju otpada. Reklo bi se da ulaganje u proizvodnju cjepiva ima smisla samo ako ga prodaje cijelom svijetu. Da ne podcjenjujemo hrvatsku pamet, otkriće novog lijeka bilo bi jedno, dok je proizvodnja cjepiva koje postoji desetljećima ipak nešto sasvim drugo.

Fundamenti me (špekuliram vrlo, vrlo rijetko, a i to samo ako fundamenti zadovoljavaju kriterije) nisu oduševili. Iako se, prema mojim izračunima, dionica trži ispod knjigovodstvene vrijednosti. Raspitao sam se kod prijatelja liječnika. On mi reče da je Imunološki zavod dugo živio od prodaje zemljama trećeg svijeta, ali da su ih i s tog tržišta izgurali jeftiniji ponudači. Zastarjela tehnologija kojom, doduše, barataju stručnjaci čiji bi rezultati bili znatno bolji da imaju suvremena sredstva za proizvodnju. U prijevodu, za očekivati je da će glavni kupac cjepiva protiv gripe biti naša država. Zaključio sam da je najbolja sudbina na koju Imunološki zavod može računati da ga proguta neko od onih osam mjesta na kojima se, osim cjepiva za gripu, uskoro očekuje pronalazak cjepiva protiv AIDS-a ili lijeka za rak. Ta sudbina je, lako moguće, već uračunata u cijenu.

I tako sam odustao. U doba zlatne burzovne histerije, od siječnja pa negdje do svibnja ove godine, prilog u Dnevniku bio bi više razlog za obećanje brokeru spektakularnog ručka bude li ujutro brz na okidaču nego za premišljanje o kupnji, ali nakon hlađenja u studenome…

Idućega trgovinskog dana bilo mi je drago vidjeti da ni cijena ni promet dionicom Imunološkog zavoda ne luduju. Dobar je strah, kome ga je posljednji pad cijena dao…

Nešto raspaljuje maštu mojih prijatelja i moju. Naime, svi koji smo pročitali tih devet, deset knjiga sanjamo o investiranju deset tisuća dolara koji bi nakon deset godina vrijedili deset milijuna. Znamo za, možda samo urbani mit, promašaj tisućjeća. Microsoft je u svojim počecima kvartovskoj pizzeriji nudio udjel u kompaniji da pizze ne bi morali plaćati. Ovi odbili… Dakle, cilj igre je procijeniti što je to danas u povojima, a sutra svijet neće moći bez toga.

Povjesničarka, Pedantna, Svaštar i ja smatramo da će se telekomunikacijske kompanije kad-tad fuzionirati s kartičnim kućama. Jednostavno, svi tehnološki uvjeti za plaćanje mobitelom već su tu (mislimo da će se u bliskoj budućnosti sve obavljati mobitelom), a budući da smatramo da kreditna kartica nikad neće postati telefon, ostaje samo da telefon preuzme ulogu kreditne kartice. Pročitavši da banka ulazi u mobilnu telefoniju, prvo što nam je palo na pamet bilo je – počinje zauzimanje pozicija.

Na kraju, obradovalo me je i napravno prihvaćanje splitskoga Generalnog urbanističkog plana. Vlasnici Tvrnice olovaka Zagreb sretni su što na zemljištu na kojem je proizvodnja sad smiju graditi rekreativne, poslovne i ugostiteljske objekte, a ja sam sretan jer gledam kapital na djelu. Nema tu mjesta emocijama. Može li TOZ preživjeti proizvođači olovke u industrijskoj zoni, a uz to pokrenuti posao prikladan sadašnjoj lokaciji, ili jednokratno zaraditi sagradivši stanove – super. Odlučić li TOZ na skupštini dioničara ugasiti svoju osnovnu djelatnost i preorijentirati se na nešto sasvim novo, ta scena iz američkih filmova, a odživljena u Hrvatskoj, bila bi korak naprijed. Splitski primjer me raduje jer je još jednom pokazao da si kapital uvijek prokrči put. Kapital, jednostavno, inzistira da kvadratni metar donosi maksimalni mogući profit, a zato smo tu. Zbog stvaranja novih vrijednosti.