Kratkoročna problemi, neizvjesni dobri

Kratkoročni su izgledi u Jugoslovenskoj Europi povoljni, premda se čini da se na mnogim mjestima provodi nova procjena rizika. Eventualna korekcija te ocjene mogla bi nastupiti zbog pogoršanja političkih prilika u latentnim ili otvorenim kriznim područjima. Prije svega u vezi s procesom osamostaljenja Kosova i Srbije. Eventualnu veću nestabilnost osjetili bi i glavni trgovački partneri, među kojima je i Hrvatska i Srbija, rizik se povećava, pa se blago povećavaju i troškovi zaduživanja. Hrvatska i Srbija, a iz drugih razloga i Rumunjska i Bugarska, mogle bi očekivati da im se pogorša kreditni rejting ili barem da im se ne popravi, što će stvoriti probleme dužnica. Postoje još uvijek nedovoljno artikulirane stresnje da bi se banke koje su najaktivnije u regiji mogle suočiti s problemima jer nije dovoljno poznato kolika je točno kvaliteta njihovih bilanca. Sve je očiglednije da su banke bile veoma aktivne u trgovanju rizičnim vrijednosnim papirima, tako da nitko točno ne zna stanje njihova zdravlja.

Svi ti rizici, sam po sebi, nisu preveliki. Njima valja dodati eventualne političke rizike, za koje sada nije lako procijeniti koliki su. Kosovo najavljuje proglašenje neovisnosti, a Srbija mjere odmazde. Ovo ne bi trebalo ostaviti većih posljedica na druge zemlje, osim u slučaju većih tenzija. Određeni problemi mogu se očekivati u BiH, ali čini se kako postoji politička volja da oni ne izmaknu kontroli. Daljnjih neposrednih posljedica ne bi trebalo biti osim u dva slučaja.

Jedan je povezan s eventualnim ostatkom percepcije regionalnog rizika. Danas je osjetljivost na sigurnosne prijetnje znatno veća nego prije pa bi mnogi inozemni partneri mogli napustiti cijelu regiju. Tomu će pridonijeti, a to je drugi razlog, teškoće s funkcioniranjem regionalnih ustanova, u slučaju reakcija u Beogradu koje bi ih dovele u pitanje. Recimo, eventualni embargo na trgovinu s Kosovom doveo bi u pitanje funkcioniranje sporazuma CEFTA. Isto vrijedi i za regionalno tržište energijom. U ovom trenutku nije jasno ni kakve bi oblike srpske mjere odmazde mogle imati, a ni koji bi bio odgovor tih regionalnih ustanova.

To bi moglo povećati rizik poslovanja, prije svega u Srbiji. Budući da ona veoma ovisi o stranom financiranju, jer se njezin deficit na tekućem računu kreće oko 15 posto BDP-a, povlačenje stranih investitora moglo bi ostaviti znatne posljedice na potrošnju i privredni rast. Posredno bi to negativno utjecalo i na važne trgovačke partnere Srbije u regiji, kao što su Slovenija, Makedonija ili Hrvatska. Sve u svemu, ako bi se politički rizici mogli držati pod kontrolom, kratkoročni bi izgledi ipak bili uglavnom povoljni jer bi privredni rast bio očuvan, a ponegdje i ubrzan.

Srednjoročni privredni izgledi ovise o održivosti makroekonomskih bilanci. U regiji u cjelini jačaju inflatorni pritisci, jednim dijelom zbog rasta cijene energenata, sirovina i hrane, ali u nekim zemljama i zbog znatnog rasta nadnica. Zabrinutost postoji da je rast nadnica u Rumunjskoj i Bugarskoj brži nego što je to opravdano produktivnošću, što utječe na rast cijena. U Srbiji je situacija još teža jer je politička nestabilnost dovela do toga da su plaće i druga primanja potpuno izmaknuli kontroli, prije svega u javnom sektoru. Što više, tamo povećana potražnja i ubrzana inflacija idu uz apreciaciju dinara, što je srednjoročno, bez sumnje, neodrživo. Kao što to obično biva, pogoršanje makroekonomskih bilanci ide uz snažan rast pa privredne vlasti žive u uvjerenju da mogu odgoditi potrebne prilagodbe. Na srednji rok, međutim, smanjenje potrošnje, pa tako i sporiji rast, ne mogu se izbjeći.

U financijskim krugovima postoji posebna zabrinutost zbog eventualnih problema s kojima bi se mogle suočiti zemlje s režimom fiksnog ili kvazifiksnog tečaja. Ovdje se ubraja i Hrvatska koja je i dalje zemlja s dvostrukim deficitom, i budžetskim i onim na tekućem računu, a čiji strani dug i dalje raste, i apsolutno i u odnosu na BDP. To, prema svemu sudeći, nije akutan problem, ali pokreće pitanje održivosti tečaja na srednji rok. Ako se nastavi fiskalna konsolidacija, to bi moglo smanjiti rizik, ali ključno je hoće li doći do održivog trenda bržeg rasta izvoza od uvoza, što se zasad još ne vidi. Ne dođe li do toga, na srednji bi rok sadašnji trendovi bili neodrživi.

Sa sličnim se problemima suočavaju i druge zemlje koje imaju fiksne tečaje, kao što su Bugarska, Crna Gora te BiH. Pozitivna bi kretanja trebalo očekivati na Kosovu, ako se prebrode kratkoročni rizici i normaliziraju odnosi. Ta bi nova zemlja mogla krenuti putem privrednog oporavka prema stopi od sedam do osam posto, oslanjajući se prije svega na strane investicije u energetske i sirovinske resurse. Ako bi tako bilo, to bi imalo pozitivan efekt prije svega na privrede Makedonije i Srbije.

U sljedećih nekoliko godina trebalo bi postati jasno kada će točno Hrvatska pristupiti Europskoj uniji, ali i sve ostale zemlje. Ako bi to učvrstilo očekivanja da bi se to trebalo dogoditi oko 2015., to bi imalo veoma povoljne posljedice za privredu cijele regije i olakšalo bi prilagođavanje privrednih politika praktički svih zemalja. U tom bi slučaju trebalo očekivati da bi eventualni zastoji, zbog potrebe provođenja korekcije, prije svega u monetarnoj i tečajnoj politici, mogli trajati relativno kratko.

Usto, na srednji rok bi trebalo postati jasno i je li čitava regija krenula putem kojim su išle srednjeeuropske zemlje u tranziciji, a to je u reindustrijalizaciju, diverzifikaciju proizvodnje i usluga i u snažan rast izvoza.

Jasno je da će Jugoistočna Europa biti sličnija drugim zemljama na jugu Europe jer imaju veće turističke potencijale, ali je isto tako jasno da je potreban napredak u sektorima koji se oslanjaju na kvalificiranu i čak visokoobrazovanu radnu snagu.

Na dulji rok, cijela bi se regija trebala relativno brzo približiti stupnju razvijenosti na kojem su zemlje članice Europske unije. To će u velikoj mjeri ovisiti o tome kako će se razvijati infrastruktura, koliko će se ulagati u ljudski kapital, i do koje će se mjere poboljšati funkcioniranje institucija. U ovom trenutku, a i u duljem razdoblju, ključni će se problemi nalaziti na tržištu rada. Zaposlenost je još uvijek niska, a nezaposlenost ponegdje i katastrofalno visoka, tako da su važni poticaji poduzetništvu, jer, ako nema poslodavaca, nema ni posla, a također ni poboljšanja kvalifikacijske strukture. Jugoistočna Europa i dalje izvozi ljude i nastavit će s tim sve dok se ne poboljšaju obrazovanje te struktura proizvodnje i usluga. Dugoročno, izgledi su dobri, jer će i cijela Europska unija ići u tom smjeru, pa će članstvo u njoj biti od velike koristi. Naposljetku, potrebna su velika ulaganja u infrastrukturu jer to diktira geografija.

Dugoročno gledano, na Balkanu nema ozbiljnih i nerješivih političkih problema. Danas to izgleda drukčije, ali to je zato što još ponegdje kratkoročni interes i rizici zamagljuju dugoročne izgledi i mogućnosti.