Može li ministarstvo regionalnog razvoja spasiti Hrvatsku?

Na stvarni život i razvoj najviše utječe tzv. nodalno-funkcionalna regionalizacija. Riječ je o snazi utjecaja urbanih središta na okolicu, odnosno o tome koliko je prostorno velika njihova gravitacijska zona.

Ne treba se uopće čuditi što danas i vrlo odgovorni ljudi traže osnivanje posebnog ministarstva za regionalni razvoj. Jer, prostorna diferencijacija ili odnos periferije i središta doveden je u Hrvatskoj doista do apsurdna. Vrlo su opravdana i aktualna pitanja: zašto u Hrvatskoj još nije završen (ili barem pri kraju) proces deruralizacije ili napuštanja sela, zašto kontinuirano toliko jača monocentrični, a uzmiče policentrični prostorni sustav? Tražeći odgovore na ta pitanja, iskrsnuo je i nov problem: kako bi bilo najpovoljnije regionalizirati Hrvatsku te može li i koliko ta regionalizacija utjecati na poboljšanje sadašnje nepovoljne prostorne diferencijacije?

Najočitija je prostorna diferencijacija u pokazateljima gospodarskog i demografskog razvoja (pa s tim u vezi i svih drugih djelatnosti). Dobar dio Hrvatske nalazi se već u fazi demografskog izumiranja! Naime, u strukturi prema veličini naselja sve više raste relativno sudjelovanje malih naselja. Od oko 6.700 naselja u Hrvatskoj, njih dvije trećine ima manje od 500 stanovnika. Svako treće naselje ima manje od 300 stanovnika, a u njima je starosna struktura toliko pogoršana da je onemogućena svaka prirodna reprodukcija. To znači da će ta naselja postupno nestati sa zemljovida. Dakle, dobar dio ruralnih prostora Hrvatske gotovo potpuno ostaje demografski prazan! U regionalnoj demografskoj diferencijaciji stanje se svake godine radikalizira.

U suglasju s takvim demografskim stanjem, diferencijacija je očita i u gospodarskom smislu. Prema ostvarenom brutnom domaćem proizvodu po stanovniku, jedan Zagrepčanin ‘vrijedi’ kao petnaestak stanovnika Požeško-slavonske ili Vukovarsko-srijemske županije! Na području Zagreba i Zagrebačke županije, na oko 6,6 posto površine Hrvatske živi oko 25 posto stanovništva, ali se okreće oko 62 posto kapitala zemlje. Samo u Zagrebu koncentrirano je oko polovice od 500 najvećih hrvatskih poduzeća. Ako se proizvodnost u industriji u Hrvatskoj označi sa 100, onda ona u Zagrebu i Istri iznosi 151, a u Sisačko-moslavačkoj i Ličko-senjskoj županiji samo 51 poen. Slične podatke moglo bi se nizati unedogled.

U svijetu, pa i u nas, teorija regionalizacije razvija se već više od stoljeća, a potaknuta je problemima regionalnih nejednakosti i proizašla je iz razvijene teorije lokacija (od Thünena dalje). Državno područje, pa tako i Hrvatske, može se regionalizirati na različite načine – zavisno od kriterija koje primjenjujemo. Vrlo je važna regionalizacija koja se temelji na geografsko-povijesnim kriterijima. Riječ je o uvjetno-homogenoj i povijesno-toponomastičkoj regionalizaciji. Prema osnovnim geografskim značajkama Hrvatsku čine četiri osnovne regije: 1. panonska ili nizinska, 2. peripanonska, 3. gorska i 4. jadranska. Dakako, ta se regionalizacija dalje diferencira u manje regionalne cjeline zavisno od lokalnih geografskih značajki.

Na principu regionalizacije velik utjecaj imaju i kulturno-povijesne različitosti pojedinih područja. Tako se javljaju tzv. povijesno-toponomastičke regije koje se ponajviše temelje na lokalnoj zavičajnoj pripadnosti stanovništva (uz kombinaciju s geografskim kriterijima). Tako je u Hrvatskoj kroz povijest nastalo razmjerno mnogo takvih zavičajnih regija, primjerice: Međimurje, Hrvatsko zagorje, Prigorje, Podravina, Moslavina, Slavonija, Baranja, Srijem, Turopolje, Banovina, Kordun, Gorski kotar, Hrvatsko primorje, Istra, Lika, Krkava, Dalmacija (pa i Zagora, Neretavlj, Dubrovnik) itd. Ta regionalizacija imala je velik utjecaj i na stvaranje upravno-političkih regija u Hrvatskoj kroz povijest.

Na stvarni život i razvoj najviše utjecaja ima tzv. nodalno-funkcionalna regionalizacija. Pojednostavljeno rečeno, riječ je o snazi utjecaja urbanih središta na okolicu, odnosno o tome koliko je prostorno velika njihova gravitacijska zona. Nekoliko je osnovnih tipova nodalno-funkcionalnih regija. 1. Primarna ili nacionalna jezgra, odnosno tzv. Core Region, koja u Hrvatskoj obuhvaća Zagreb i njegovu veliku gravitacijsku zonu. U nju su uklopljene male gravitacijske zone Karlovca i Siska. To je apsolutno dominirajuća regija koja doseže gotovo cijeli prostor Hrvatske, pa se može govoriti o monocentričnom prostornom sustavu (s predznakom jačanja). 2. Sekundarne jezgre odnose se na ostala najveća urbana središta – u Hrvatskoj to su gravitacijske zone Splita, Rijeke i Osijeka, s manjim gravitacijskim zonama Slavonskog Broda i Vinkovaca unutar Osječke regije. 3. Prijelazne regije – to su urbana središta s manjom, ali važnom gravitacijskom zonom udaljenijom od nacionalne i sekundarnih jezgri. U Hrvatskoj to bi bile, primjerice, gravitacijske zone Zadra, Pule, Varaždina i Dubrovnika. 4. Periferija – to su područja koja su posve na rubu gravitacijskih zona glavnih urbanih središta.

Osnovne nodalno-funkcionalne regije Hrvatske s relativnim dosegom gravitacijskih zona najvećih urbanih središta – dominacija Zagreba zapravo seže u gotovo sve dijelove Hrvatske.

Tzv. intermetropolitanska periferija u Hrvatskoj najbrže depopulira i gospodarski je najslabije razvijena. Postoji i 5. tip nodalno-funkcionalnih regija – to su regije u kojima je povezanost s utjecajima iz susjednih država vrlo izražena. Neki ih zovu i transgraničnim regijama. Dio takvih razvojnih karakteristika u Hrvatskoj imaju Istra i Međimurje, a taj će se trend sigurno širiti i na druga područja.

Nodalno-funkcionalni odnosi u prostoru ubrzali su procese deagrarizacije i deruralizacije u Hrvatskoj. Godine 1857. u gradovima je živjelo samo 11,9 posto stanovnika naše zemlje, 1900. godine 16,8 posto. Usporedo su gotovo sva ruralna područja demografski ispražnjena. Takva prostorna diferencijacija dovela je do smanjenja ukupnog broja stanovnika Hrvatske i intenziviranja procesa senilizacije. No, na žalost proces deruralizacije ili napuštanja sela u nas još traje (u većini europskih zemalja završen je i ruralni prostori se ne prazne), tako da se sa sela ‘izvlači’ i zadnje radno sposobno stanovništvo.

Današnja upravna regionalizacija rezultat je svih dosad iznesenih kriterija, uz velik utjecaj povijesnog razvoja i političkih prilika kada se 1992./1993. ta nova regionalizacija stvarala. Današnja upravno-politička podjela na županije (i glavni grad), gradove i općine svakako trpi velike prigovore i izaziva prijepore. Međutim, činjenica je da je time učinjen velik korak naprijed u odnosu na prijašnje stanje, odnosno u smjeru ublažavanja još bržeg propadanja intermetropolitanske periferije (ili velikih ruralnih područja Hrvatske). Stoga taj sustav valja doradivati – i u teritorijalnom, a pogotovo u funkcionalnom i financijskom pogledu.

Važno je i pitanje prilagođavanja regionalizacije Hrvatske standardima i kriterijima koje nameće Europska unija (čija ćemo članica vjerojatno postati za nekoliko godina). To su dosta kompleksni kriteriji (NUTS), a danas su na prijedlog Državnog statističkog zavoda u Eurostatu prihvaćene samo tri (nelogične) regije u Hrvatskoj. Zapravo, Eurostat ima regije u pet osnovnih razina. U prvu razinu statističkih regija ubrajaju se geografska područja s više od tri milijuna stanovnika. Dakle, na toj razini cijela Hrvatska pripada jednoj regiji. Na drugoj razini su regije s više od 800.000 stanovnika. U zemljama EU takvih je regija trenutačno 268. Za Hrvatsku su prihvaćene tri: HR01 – sjeverozapadna Hrvatska (Zagreb, Zagrebačka županija, Krapinsko-zagorska, Koprivničko-križevačka, Varaždinska i Međimurska; HR02 – središnja i istočna Hrvatska (od Karlovačke do Vukovarsko-srijemske županije), te HR03 – jadranska Hrvatska (od Istarske do Dubrovačko-neretvanske županije). Jasnije je nacigled da su te regije nelogične i da su interesi manjih područja unutar tih regija vrlo različiti.

S obzirom na to da će se na temelju tih statističkih regija koristiti strukturalni fondovi EU, jasno je da će doći i do oštrih nesuglasica i na razini Hrvatske, a osobito unutar pojedinih statističkih regija. Osobito je osjetljiv status i uloga razvijenog Zagreba, jer bi zbog toga bez potpore EU vrlo brzo mogla ostati cijela sjeverozapadna Hrvatska. S obzirom na to da je posebna regija i Bratislava (s manje od 500.000 stanovnika), zašto to nije mogao biti i Zagreb (u kojem objektivno živi i više od 850.000 stanovnika)?! Pristanak na takvu regionalizaciju još je jedan u nizu dokaza našega gotovo sluganskog odnosa prema EU.

Regionalizacija Hrvatske ostaje jedna od važnih poluga reguliranja regionalnog razvoja i procesa prostorne diferencijacije. To je, dakle, vrlo osjetljivo pitanje pa njegovu rješavanju treba prići krajnje odgovorno, oprezno i temeljito.