može uspjeti kompetentne birokracije

Vrlo uspješnu njemačku kancelarku Angelu Merkel njezinim politikama neskloni mediji nedavno su nazvali političkim piratom: od socijaldemokrata je uzela teme socijalnih politika, od zelenih pitanja zaštite okoliša, a liberalima je uzela ekskluzivnost nad lifestyle temama.

Vicekancelar Münsterfering, jedan od lidera SPD-a, nedavno je dao ostavku na mjesto u Vladi, pravdavajući to privatnim razlozima. Komentatori ostavku objašnjavaju neslaganjem zbog trivijalnih pitanja koje kancelarka nije dovoljno agresivno adresirala. Radi se zapravo o dubokom nesnaženju socijaldemokrata, koji kao koalicijski partner konzervativnoj Uniji u njemačkoj Vladi nisu razumjeli duboku promjenu europske političke paradigme. Njemački SPD rehabilitira neke davno prevladane ideološke i socijalne teme. Naglašavajući ‘socijalistički’ karakter svoje politike nastoji privući jedan dio biračkog tijela. Stalni gubitak potpore njihovoj politici i jačanje CDU/CSU-a pokazuje da su na pogrešnom putu. Nova ‘željezna lady’ europske politike, zajedno s hiperdinamičnim francuskim predsjednikom kao saveznikom, najavljuje posve novu političku doktrinu koja se u Europi oblikuje pod pritiskom cijelog niza krupnih pitanja, poput niskoga gospodarskog rasta u eurozoni te straha od nadiruće konkurencije iz Kine i Indije. Tradicionalne ideološke podjele na desnicu i ljevicu, u novije vrijeme ublažene kao podjela na desni i lijevi centar, potpuno nestaju. Europske političke stranke jedne i druge provenijencije moraju jednostavno rješavati ista pitanja unutar uskoga koridora instrumenta ekonomskih i socijalnih politika koji im stoje na raspolaganju, dok su u vanjskopolitičkim temama u većini slučajeva u podređenom položaju u odnosu na SAD.

Iako je politička kampanja za novi ciklus za zakonodavnu i izvršnu vlast najavljivala da bi Hrvatska možda mogla dobiti stručnu i kompetentnu vladu koja bi dubokim reformama i radikalnim zaokretima u arhitekturi ekonomskih politika i naglasaka domaću ekonomiju i društvo pri bližila europskom političkom mainstreamu, na kraju se to nije dogodilo. Pregovori o novoj vladi, koja će zasigurno biti politička vlada s tranzicijskom inercijom, pokazuju nedovoljnu zrelost i nesuvremenost hrvatske politike.

U većini uspješnih novih članica EU tranzicijskim je razdobljem, naime, zbog nedostatka kvalitetne državne administracije, dominirala uloga stručnjaka u kreiranju vladinih politika. Nakon ulaska u EU, uloga lokalnih političkih elita postaje drugorazredna, a oblikovanje politika se prepušta razvijenoj birokraciji Europske komisije.

U Hrvatskoj je početkom tranzicije došlo do smjene generacija unutar državne administracije, a nova birokracija nastajala je pod snažnim utjecajem tadašnje političke indoktrinacije. Nedostatak kompetentnosti administracija je nadomještao nesuvislim i nekritičnim preuzimanjem ekonomsko-političkih rješenja koja su uglavnom do lazila izvan europskoga ekonomsko-političkog kruga. Ključni je zadatak birokrata, međutim, pripremanje podloga za političko odlučivanje, pri čemu te odluke moraju biti uokvirene izabranom političkom paradigmom. Slovenija, Češka i Mađarska, a kasnije im se pridružila i Slovačka, čijim su političkim elitama dominirali stručni ljudi, ostvarile su velik napredak jer su kompetentni vladini timovi imali kristalno jasne vizije i tranzicijske ciljeve. Uspješna integracija tih zemalja u EU i NATO te brzorastuće ekonomije s povoljnom ekonomskom strukturom koja jamči konkurentnost na globalnom tržištu i dugoročan ekonomski rast pokazuju da je izbor okrenut prema stručnim vladama bio dobar. U međuvremenu su tamošnje državne birokracije, učeći od svojih europskih kolega, potpuno odrasle i mogu preuzeti svoju ulogu. U tom je smislu moguće da prominentnu ulogu u slovenskoj politici mogu igrati redikuli poput Zmage Jelinčića, kada je profesionalizirana administracija preuzela transmisiju odgovornosti na relaciji Bruxelles – Ljubljana. Jednako tako je jasno da će, unatoč katkad smiješnim raspravama u Belgiji između dva vodeća politička bloka, izravna strana ulaganja i dalje snažno rasti u toj razvijenoj europskoj zemlji.

Danas je razvidno da se bez stručne i kapacitirane političke elite ili kvalitetne birokracije, a Hrvatska takvu birokraciju nema, ne mogu provoditi nužne reforme kojima bi cilj trebao biti potpuna impregnacija hrvatskog društva poduzetničkim duhom te stvaranje povoljnog okružja za dugoročno održiv gospodarski rast. Nova hrvatska vlada bit će politička vlada koja neće imati potporu kompetentne i proeuropske birokracije, a koja će smjer i intenzitet reformskog procesa prilagodavati elastičnosti svojega biračkog tijela na promjene. Buduća uspješnost hrvatskih poduzeća i ekonomije u cjelini, pa iako i uspješnost ostvarivanja države blagostanja kao osnovnog političkog cilja, umnogome će ovisiti ne toliko o globalnim ekonomskim ciklusima niti o regionalnim političkim turbulencijama, već u najvećoj mjeri o sposobnosti i uspješnosti Vlade u alokaciji postojećih ekonomskih kapaciteta. Hrvatska, naime, raspolaže u vezi s ostalim novim članicama EU respektabilnim gospodarskim mogućnostima koje su solidna pretpostavka za brzi rast.

Naprosječno velika financijska imovina privatnog sektora, kojom upravlja domaća industrija financijskih usluga, zasigurno je jedan od najvažnijih potencijala. Domaća i uvezena štednja danas prelazi razinu jednogodišnjeg BDP-a, o čemu mnoge zemlje nove Europe mogu samo sanjati. Niska razina korespondencije između monetarnih i fiskalnih politika te neprekinita sklonost potrošnji javnog sektora prisiljava Hrvatsku narodnu banku na monetarne restrikcije kojima se komercijalnim bankama ograničava kreditiranje, pa tako ugrožava i budući rast temeljen na privatnoj potrošnji. Riječ je: domaća štednja i ukupni kreditni potencijali banaka se, u strahu od moguće inflacije, susreću na štetu privatnog sektora.

Vlasnici financijske imovine, uz punu potporu profesionaliziranog financijskog sektora, zbog restricija koje nameće monetarna politika, odlučujući se na investicije izvan hrvatskoga tržišta i na taj način smanjivati šanse domaćim privrednim investitorima. Politički lideri na žalost nisu razumjeli o kakvom je trendu riječ, a zbog obećanja prema svojim biračima vrlo vjerojatno neće provesti potrebne zaokretne i štednju u javnoj potrošnji, što bi omogućilo popuštanje restriktivnih monetarnih mjera i posljedično veću dostupnost kredita domaćim poduzećima nužnih za novi ciklus ulaganja u konkurentnost i rast poslovanja. Dakle, vrlo je upitno može li financijski potencijal kojim Hrvatska raspolaže biti u funkciji prilagođavanja domaće ekonomije uvjetima koji vladaju na otvorenom tržištu te pokretanju novog ciklusa dugoročno održivog gospodarskog rasta. Hrvatska ima dvije važne položajne rente: jadransku obalu i relativno velike poljoprivredne površine. Političkim odlukama o ulaganjima u javnu cestovnu infrastrukturu prema Dalmaciji, kojima su se aktivirale rente građevinskog zemljišta na otocima, obali i u priobalju te rastom cijena nekretnina u tim područjima bez presedana, u velikoj je mjeri stvoren privid da se bez gospodarske aktivnosti može ostvariti blagostanje. Postoji visoka vjerojatnost da će se političko odlučivanje okrenuti prema javnim investicijama u panonskom dijelu zemlje. U svijesti tamošnjih ljudi potpuno je neshvatljivo da bi četvorni metar stana u Dubrovniku mogao imati dvostruko višu cijenu od jednog hektara poljoprivrednog zemljišta. Nova politička vlast, u strahu od daljnje erozije utjecaja središnje vlasti na taj dio političkog korpusa, zasigurno će u velikoj mjeri nastaviti s produbljivanjem nepovoljnog odnosa javnog duga prema nacionalnom proizvodu. Umjesto javnih investicija za iskorištavanje sjajnih potencijala, koje pružaju nedovoljno iskorišteno poljoprivredno zemljište i preradivačka industrija koja se naslanja na agrarnu proizvodnju, neusporedivo učinkovitije bilo bi ohrabrenje i poticanje privatnih ulaganja kroz odgovarajuće industrijske i porezne politike.

Visoka zaduženost javnog i privatnog sektora bez ekonomskog rasta u budućnosti, a uz eksterne šokove rasta cijena energije, kamatnih stopa i cikličkih korakacija na tržištima kapitala, može vrlo lako izazvati dužničku krizu. Sve dosadašnje hrvatske vlade, uporno, a mora se priznati do sada i uspješno, balansiraju između omiljenih socijalnih (socijalističkih?) tema preraspodjelje nacionalnog proizvoda i potrebe za snažnim zaokretom s ciljem stvaranja poduzetničke klime i ostvarivog ubrzanog rasta. Politička vlast koja se oslanja na nekompetentnu birokraciju ne predstavlja jamstvo za uspješno upravljanje nacionalnim potencijalima. Stalan strah od gubitka biračkog povjerenja, ostvarenog na socijalnim temama, i novu vladu će ograničavati u provođenju reformi. Iako je za Hrvatsku očekivani ulazak u punopravno članstvo EU kritičan, a uspješnost prilagođavanja dugoročno će odrediti poziciju hrvatske ekonomije i društva u europskom konvoju, malo je vjerojatno da će vlada razumjeti sve izazove i prihvatiti prijedloge da nedostatak kompetentnosti birokracije nadoknadi kreiranjem ‘think tankova’. Jednako je malo vjerojatno da će u idućem četverogodišnjem razdoblju s Markova trga doći novi impulsi za razvoj hrvatskoga gospodarstva. Možemo, dakle, očekivati nastavak dosadašnje političke inercije, ali i stalno tinajućeg sukoba između poduzetnika iz privatnog sektora i nepoduzetničkoga političkog okružja.