Poljoprivreda mora izvući maksimum iz svojih potencijala

U okolnostima visoko subvencioniranog agrara u EU ne bismo se trebali ponajprije usmjeriti na konkurenciju na europskome i svjetskom tržištu, već treba ići na domaću potražnju i pritom sačuvati neke kakvoće koje bi poslije mogle biti ključne u tržišnoj utakmici.

Vrijeme koje dolazi predstavlja veliki izazov za hrvatsku poljoprivredu, prije svega zbog skorašnjeg ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju i potrebe prilagodbe hrvatske agrarne politike Zajedničkoj poljoprivrednoj politici EU. Promatrajući razdoblje od potpisivanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju između Republike Hrvatske i europskih zajednica i njihovih članica 2001. godine do danas, razvidno je da se hrvatska poljoprivreda postupno prilagodava poljoprivredi EU, prije svega na zakonodavnom planu, a dijelom i na području povećanja konkurentnosti. Naime, hrvatska poljoprivreda neće moći postati konkurentna poljoprivredi EU ne promijeni li se ubrzano agrarna struktura hrvatske poljoprivrede i ako se ne organizira kroz sustave poslovnog povezivanja u poljoprivredi, odnosno zajedničkoga marketinškog nastupa. Hrvatska poljoprivreda naći će se još izloženija konkurenciji koja nema tzv. komparativne prednosti, već prednosti koje može zahtijevati velikim državnim poticajima.

Naime, sadašnja struktura hrvatske poljoprivrede vrlo je nepovoljna, iako su u proteklim godinama učinjeni određeni koraci za njezinu poboljšanje. Prevladavajući dio agrarne strukture čine obiteljska poljoprivredna gospodarstva koja su vlasnici 64 posto poljoprivrednog zemljišta i 80 posto stočnog fonda. Sukladno tome, s obzirom na to da vrlo veliki broj nekomerčijalnih i polukomerčijalnih poljoprivrednih gospodarstava predstavlja važno obilježje hrvatske poljoprivrede, povećanje konkurentnosti poljoprivrede i prehrambene industrije u Hrvatskoj uglavnom će ovisiti o oživljavanju ruralnih gospodarstava, više nego o tržišno orijentiranim poljoprivrednim politikama.

Poljoprivreda je jedno od najvažnijih političkih pitanja u Europskoj uniji, budući da je oko tri četvrtine zakonskih propisa izravno vezano uz uređivanje poljoprivrednog sektora. Postojanje zajedničkog tržišta za poljoprivredne proizvode EU zahtijevalo je donošenje zajedničke poljoprivredne politike EU. Valja napomenuti da posljednje prilagodbe zajedničke poljoprivredne politike naglašavaju potrebu stvaranja i poljoprivrednih i nepoljoprivrednih mogućnosti zapošljavanja u ruralnim područjima kao sredstva za poboljšanje ruralnog dohotka.

Povećanje dohotka poljoprivrednih gospodarstava može se postići podizanjem produktivnosti i povećanjem veličine gospodarstava kao i poticanjem djelatnosti koje nisu poljoprivredne. Zbog svega iznesenog, postojeća agrarna politika EU djeluje u tri smjera, od kojih se prvi odnosi na povećanje dohotka poljoprivrednih gospodarstva kroz poticanje većih i produktivnijih gospodarstava (konsolidacija i okupljanje poljoprivrednog zemljišta), drugi se odnosi na povećanje dohotka od nepoljoprivrednih aktivnosti na poljoprivrednom gospodarstvu (proširenje aktivnosti i na turističke usluge) i treći na promoviranje gospodarskog razvitka koji nije povezan s poljoprivrednim gospodarstvima.

Vrlo je važno da Hrvatska prije ulaska u EU postupkom pregovaranja ishodi što veću razinu prava koje proizlaze iz članstva, pa tako treba napomenuti da će Hrvatska prava biti određena na temelju podataka o ratarskim i travnjačkim površinama, broja stabala, broja stoke te s obzirom na proizvodne razine u određenim sektorima za određeno razdoblje. A kao temeljna pretpostavka za budući razvoj hrvatske poljoprivrede namće se potreba povećanja prosječne veličine poljoprivrednih površina obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava (okupljanje) ovisno o vrsti proizvodnje.

Radi okupljanja posjeda obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava nužno je što brže prići sređivanju postojećeg stanja registracije i moderniziranja načina vođenja zemljišno-knjižnih i katastarskih podataka, kao i međusobnom informacijskom povezivanju katastarskog sustava i zemljišnih knjiga. Nadalje, treba što prije provesti komasaciju poljoprivrednog zemljišta gdje to diktiraju nesređeni vlasnički odnosi i drugi stvarno-pravni odnosi na zemljištu i gdje je izražena potreba za okupljanjem posjeda u veće i pravilnije čestice.

Osim toga, kako je najveći broj poljoprivrednih površina u vlasništvu obiteljskih gospodarstava, nužno je potaknuti procese prometa poljoprivrednim zemljištem od onih koji odlaze iz poljoprivrede prema onima koji žele proširiti svoj posjed. Stoga je nužno prići osnivanju agencije za promet i raspolaganje poljoprivrednim zemljištem, putem koje bi se okupljalo poljoprivredno zemljište od staračkih poljoprivrednih gospodarstava i od onih obitelji koje žele izaći iz poljoprivredne proizvodnje te bi se ono prodavalo zainteresiranim mladim poljoprivrednicima pod povoljnim kreditnim uvjetima (npr. kamata dva do četiri posto, rok otplate dvadeset godina).

Agencija trebala bi preuzeti poslove raspolaganja državnim poljoprivrednim zemljištem što su dosad obavljale općine i gradovi, kao i voditi jedinstvenu evidenciju državnoga poljoprivrednog zemljišta te svih plaćanja vezanih uz prodaju, zakup i koncesiju. Nadalje, radi okupnjenja poljoprivrednog zemljišta bilo bi korisno prići osnivanju mirovinsko zemljišnog fonda. Poljoprivrednici stariji od 55 godina unosili bi poljoprivredno zemljište kao udjele u mirovinski zemljišni fond koji bi preuzimao poljoprivredno zemljište od poljoprivrednika i s njime raspolagao. Dosadašnji sustav potpora nužno je što prije pojednostavniti na način da se postojeći model poticanja proizvodnje, u kojem postoje brojni različiti poticaji, svede na model s nekoliko grupa, kao i iznosa poticaja.

Imajući, pak, na umu neorganiziranost, nestandardiziranost i usitnjenost hrvatske poljoprivredne proizvodnje, veću pozornost trebalo bi svakako posvetiti proizvođačkim organizacijama koje bi trebale obavljati poslove prilagodbe proizvodnje zahtjevima tržišta, zajedničkog marketinga proizvoda i uspostave zajedničkih pravila o proizvodnim informacijama s posebnim naglaskom na okončanju proizvodnje i raspoloživost na tržištu. Navedene proizvođačke organizacije imale bi naročito važnu ulogu u organizaciji otkupa povrća i voća, a možda i nekih drugih poljoprivrednih proizvoda.

Nadalje, radi razvoja i veće učinkovitosti poslovnog povezivanja u poljoprivredi trebalo bi educirati stručni i menadžerski kadar, informatizirati poslovno povezivanje u poljoprivredi, snažnije medijski promovirati poslovno povezivanje u poljoprivredi, donijeti strategiju s razradom sustavnih mjera za poslovno povezivanje u poljoprivredi te razraditi dugoročne programe međusektorske povezanosti obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava i komplementarnih djelatnosti. Radi usklađivanja hrvatske i porezne politike EU, odnosno izjednačavanja uvjeta oporezivanja poljoprivredne proizvodnje, nužno je uvesti nižu poreznu stopu PDV-a od petnaest posto za proizvode i repromaterijal u poljoprivredi. Na taj bi se način uvelike povećala konkurentnost obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava, budući da većina nije u sustavu PDV-a.

Stavljanjem u funkciju proizvodnje dosad nekorištenoga poljoprivrednog zemljišta i primjenom modernih agrotehničkih mjera hrvatska bi poljoprivreda znatno povećala potražnju za mineralnim gnojivima, pesticidima, ambalažom, mehanizacijom, sjemenom i sadnim materijalom, kao i transportnim i financijskim uslugama, što bi ozbiljno potaknulo razvoj hrvatskoga gospodarstva. Naposljetku, valja napomenuti, kako će se nakon ulaska Republike Hrvatske u EU, hrvatski poljoprivredni proizvođači naći u konkurenciji s visoko subvencioniranim proizvođačima EU na velikome jedinstvenom tržištu bez ikakvih trgovinskih zapreka te bi stoga trebalo hitno posvetiti pozornost korištenju mogućnosti koje pruža agrarna politika EU, a sve radi razvitaka hrvatske poljoprivrede.

U okolnostima EU visoko subvencioniranog agrara i ograničenja našeg proračuna te drugih nacionalnih razvojnih potreba ne bismo se trebali u prvom redu usmjeriti na konkurenciju na europskome i svjetskom tržištu već ići prije svega na domaću potražnju i pritom sačuvati određene kakvoće koje bi poslije mogle biti ključne u tržišnoj utakmnici.

Energiju i ograničene resurse valja ponajprije usmjeriti na konkurenciju uvozu, i to kroz konkurentnost i cijenu te kvalitetom. Nadalje se da će se s vremenom otvoriti mogućnost da upravo, možda na osnovi kvalitete, npr. ekološke hrane, uočimo i razvijemo neke tržišne niše u izvozu (npr. jadranska tuna za japanski sushi). Prema tome, hrvatska poljoprivreda sljedećih godina mora izvući maksimum iz svojih prirodnih potencijala te žurno promijeniti agrarnu strukturu kako bi se približila prosječnoj agrarnoj strukturi EU, pa tako i uskladiti svoju agrarnu politiku prema zajedničkoj poljoprivrednoj politici EU. Međutim, pritom posebnu pozornost treba obratiti specifičnosti hrvatske poljoprivrede, posebice u sadašnjem stupnju njezina razvoja te tijekom prilagodbe hrvatske agrarne politike zajedničkoj poljoprivrednoj politici EU koristiti sve mogućnosti koje nam ona nudi, ali na način da se iznalaze najprikladnija rješenja, a ne da se ona neposredno implementira u naš sustav.