Bogastvo po Konfuciju

U Kini superbogataše javnost, za razliku od Hrvatske, baš i ne cijeni previše.

Škotska Kraljevska banka nedavno je otvorila poslovnice u Pekingu i Šangaju, u kojima je najmanji ulog milijun dolara. Na koliko štediša (ako je to pravi izraz) mogu računati škotski bankari? Na to odgovaraju sljedeće brojke: u Kini danas živi i posluje 106 milijardera i 345.000 dolarskih milijunaša. Više milijardera živi samo u SAD-u, ali po milijunašima Kina je na petom ili šestome mjestu na svijetu. U ukupnom stanovništvu Kine bogataša je samo četiri posto, ali u njihovu je vlasništvu 70 posto nacionalnoga bogatstva.

Najbogatija je osoba na popisu kineskih tajkuna žena. Ima samo 26 godina i 17,5 milijardi dolara, koje je naslijedila od oca. On se, pak, obogatio trgovinom nekretninama, u prvom redu građevinskim zemljištem i spekulacijama na burzi u Hong Kongu. Slijedi 50-godišnji Yang Yin s 10 milijardi, treći je 57-godišnji Su Yongmao sa 7,5 milijardi, pa 38-godišnji Huang Guangyu sa šest milijardi.

Kako su se obogatili? Kakva im je to poslovna kreativnost omogućila da se vinu u vrh biznisa i osobnoga bogatstva? Odgovor je gotovo uvijek isti. Početni kapital stekli su trgovinom nekretninama, točnije, u vlastiti su džep prelili naraslu vrijednost zemljišta na kojem su se gradili novi industrijski objekti ili oni sjajni neboderi koji su promijenili sliku mnogih kineskih gradova. Kako su došli do tog zemljišta? To pitanje ubraja se u etiku, a ne u (makro)ekonomiju ili politiku, kojoj je, u vremenima prvobitne akumulacije, pragmatizam postao najveća vrlina. S tako stečenim kapitalom mnogi su se od njih uspješno okušali i na burzi, a poslije su počeli ulagati i u proizvodnju.

Taj posljednji korak, dakle ulaganje u proizvodnju, tek očekuje hrvatske tajkune. Kad će ga napraviti, ne ovisi, međutim, samo o njima nego ponajprije o ekonomskoj politici zemlje. Ni Kinezi ne ulažu u proizvodnju zbog veće društvene odgovornosti, nego zato što im se to isplati.

To, međutim, nije jedina razlika između položaja hrvatskih i kineskih bogataša. Kod nas su oni zvijezde društva opijenog džetetom i crvenim tepihom, a lako stjecanje bogatstva postalo je glavna društvena vrlina. U anketi visokotiražnog Dnevnika kineske omladine, nasuprot tomu, dvije trećine ispitanika smatra nove bogataše polusvijetom, a tri četvrtine misli da su do bogatstva došli nezakonito, da su društveno bezobzirni i bez imalo milosrda. To uvjerenje nije posljedica još vladajuće komunističke ideologije, nego i konfucijanske tradicije, prema kojoj su znanje i rad najveće vrijednosti, a gramzivi trgovci društveni talog.

Iako u cjelini podržava bogaćenje, očiti slučajevi korupcije i kriminala podliježu drakonskim kaznama. Tako je uz trojicu tajkuna, osuđen i gradonačelnik Šangaja Chen Liangyu, a prvi pekinški milijarder, težak 13 milijardi dolara, osuđen je na smrt jer je dao ubiti konkurenta. Razlika nije samo u tome što u Hrvatskoj nema smrtne kazne.