Bolnice po narudžbi pacijenata

Zdravstveni turizam postaje sve popularniji. Dramatičan slučaj ispričao je nedavno novinarima dr. Robert Crone, predsjednik Međunarodnog udruženja za kvalitetu zdravstva: U Americi je, kaže on, bolnica od nekog bolesnika tražila 200.000 dolara za operaciju srca, s time da polovinu plati unaprijed. Bolesnikov sin, student medicine, pronašao je, međutim, u prospektima tzv. zdravstvenog turizma znatno jeftiniju ponudu. Tako je operacija stajala samo 6.700 dolara, ali izvedena je besprijekorno, pa se pacijent sjajno oporavio.

Dr. Crone nije rekao gdje je izvedena, nedvojbeno zato da ga se ne bi optužilo za reklamiranje. Ali i bez toga dobro je poznato da Amerikanci putuju u inozemstvo, katkad da uštede na troškovima liječenja, a mnogo češće jer im je to jedini način da ostanu živi. Spas pronalaze u Indiji, na Tajlandu, u Singapuru, a u posljednje vrijeme i u njima bližoj Panami. Tu im u novim, prvorazredno opremljenim bolnicama vrhunski liječnici obavljaju operacije za samo 10 do 30 posto cijene koju bi platili kod kuće. Primjerice, zamjena koljena, koja u Americi stoji 16.000 dolara, u Indiji se plaća samo 4.500. (U Hrvatskoj, usput rečeno, ta operacija u privatnoj klinici stoji oko sedam tisuća dolara.) Ili, za presadivanje jetre u Americi se plaća 500.000 dolara, u Indiji 40.000, za transplantaciju kostiju u Americi 400.000, u Indiji 30.000 itd.

Ono što je prije deset godina počelo gradnjom klinika za plastičnu kirurgiju i druge kozmetičke zahvate, preraslo je u zdravstveni turizam. Već je sagrađeno otprilike 120 velikih suvremenih bolnica, potpunih kopija poznatih američkih uzora, u kojima se obavljaju i najsloženiji zahvati. Tražeći odgovor na pitanje kako je moguće da su u inozemstvu cijene toliko niže, američki stručnjaci kao najvažnije ističu neračunalnu zdravstvenu administraciju u svojoj zemlji. Tek nakon toga uspoređuju troškove građenja pa plaće medicinskog osoblja itd. Analizirajući troškove za zdravstvo u Hrvatskoj (koji su, po njima, preveliki) stručnjaci Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda godinama su govorili isključivo o prevelikim pravima na liječenje. Kao što to najčešće biva, razlika nije slučajna.

U Kini superbogataše javnost, za razliku od Hrvatske, baš i ne cijeni previše. Škotska Kraljevska banka nedavno je otvorila poslovnice u Pekingu i Šangaju, u kojima je najmanji ulog milijun dolara. Na koliko štediša (ako je to pravi izraz) mogu računati škotski bankari? Na to odgovaraju sljedeće brojke: u Kini danas živi i posluje 106 milijardera i 345.000 dolarskih milijunaša. Više milijardera živi samo u SAD-u, ali po milijunašima Kina je na petom ili šestome mjestu na svijetu. U ukupnom stanovništvu Kine bogataša je samo četiri posto, ali u njihovu je vlasništvu 70 posto nacionalnoga bogatstva.

Najbogatija je osoba na popisu kineskih tajkuna žena. Ima samo 26 godina i 17,5 milijardi dolara, koje je naslijedila od oca. On se, pak, obogatio trgovinom nekretninama, u prvom redu građevinskim zemljištem i spekulacijama na burzi u Hong Kongu. Slijedi 50-godišnji Yang Yin s 10 milijardi, treći je 57-godišnji Su Yongmao sa 7,5 milijardi, pa 38-godišnji Huang Guangyu sa šest milijardi.

Kako su se obogatili? Kakva im je to poslovna kreativnost omogućila da se vinu u vrh biznisa i osobnoga bogatstva? Odgovor je gotovo uvijek isti. Početni kapital stekli su trgovinom nekretninama, točnije, u vlastiti su džep prelili naraslu vrijednost zemljišta na kojem su se gradili novi industrijski objekti ili oni sjajni neboderi koji su promijenili sliku mnogih kineskih gradova. Kako su došli do tog zemljišta? To pitanje ubraja se u etiku, a ne u (makro)ekonomiju ili politiku, kojoj je, u vremenima prvobitne akumulacije, pragmatizam postao najveća vrlina. S tako stečenim kapitalom mnogi su se od njih uspješno okušali i na burzi, a poslije su počeli ulagati i u proizvodnju.

Taj posljednji korak, dakle ulaganje u proizvodnju, tek očekuje hrvatske tajkune. Kad će ga napraviti, ne ovisi, međutim, samo o njima nego ponajprije o ekonomskoj politici zemlje. Ni Kinezi ne ulažu u proizvodnju zbog veće društvene odgovornosti, nego zato što im se to isplati.

To, međutim, nije jedina razlika između položaja hrvatskih i kineskih bogataša. Kod nas su oni zvijezde društva opijenog džetetom i crvenim tepihom, a lako stjecanje bogatstva postalo je glavna društvena vrlina. U anketi visokotiražnog Dnevnika kineske omladine, nasuprot tomu, dvije trećine ispitanika smatra nove bogataše polusvijetom, a tri četvrtine misli da su do bogatstva došli nezakonito, da su društveno bezobzirni i bez imalo milosrda. To uvjerenje nije posljedica još vladajuće komunističke ideologije, nego i konfucijanske tradicije, prema kojoj su znanje i rad najveće vrijednosti, a gramzivi trgovci društveni talog.

Iako u cjelini podržava bogaćenje, očiti slučajevi korupcije i kriminala podliježu drakonskim kaznama. Tako je uz trojicu tajkuna, osuđen i gradonačelnik Šangaja Chen Liangyu, a prvi pekinški milijarder, težak 13 milijardi dolara, osuđen je na smrt jer je dao ubiti konkurenta. Razlika nije samo u tome što u Hrvatskoj nema smrtne kazne.

Parkinsonov zakon, koji kaže da administracija sama sebe umnožava neovisno o količini i složenosti poslova, najnoviju potvrdu dobio je u Srbiji, a vjerojatno i u Hrvatskoj. To što se sada događa sa srpskom administracijom, pokazuje da je Cyril Northcote Parkinson prerano i nepravedno zaboravljen. Prije tri-desetak godina objavio je knjigu Parkinsonov zakon i druge studije o administraciji, koja je odmah postala prvorazredna svjetska senzacija. U njoj je formuliran zakon prema kojemu administracija zapošljava samu sebe i raste bez prave veze s poslom koji bi morala obaviti. Godine 1914., kaže Parkinson, Britanska je ratna mornarica imala 62 velika broda i 2.000 službenika Admiraliteta. Do godine 1928. broj brodova smanjen je na samo 20, ali je Admiralitet narastao na 3.569 službenika. Ili, 1935., kad je Britanija još imala toliko kolonija da je doslovno bila carstvo u kojemu sunce nikad ne zalazi, u njezinu Ministarstvu za kolonije radila su samo 372 službenika. Godine 1954. njihov broj narastao na 1.661 iako su u međuvremenu neovisnost stekle mnoge britanske kolonije, među kojima i najveća, Indija.

Sudbina je svake senzacije da traje dok je ne zamijeni nešto novo, pa je tu sudbinu doživio i Parkinsonov zakon. Događaji u Srbiji pokazali su, međutim, koliko je aktualan. Godine 2001. administracija Republike Srbije imala je 8.099 službenika, naravno bez službenika Savezne Republike Jugoslavije. U međuvremenu je Crna Gora postala samostalna država, pa su ukinuti i savezna država i sve njezine ustanove. Savezni su se činovnici odmah uhljebili u srbijanskoj administraciji. Ali istodobno je djelovao i Parkinsonov zakon, pa se srpska administracija, prema posljednjim podacima, povećala na gotovo 28.000 zaposlenih. To je 3,5 puta više nego prije samo šest godina.

Možda bi taj broj bio još veći da se nije upleo Međunarodni monetarni fond, koji je 2004. zatražio od Srbije da smanji javnu potrošnju. Dio tog zahtjeva bilo je 10-postotno smanjenje broja državnih službenika. Pokrenuta je kampanja uobičajena u takvim prilikama, pa se administracija smanjivala otpuštanjem službenika bez dovoljne stručne spreme, otpremninama koje su poticale ljude da sami odu i prijevremenim umirovljenjem. Tri godine poslije pokazao se rezultat. Mjesta onih koji su otišli žurno su se popunjavala odanim i zaslužnim stra-nama, a nisu izostali ni rođaci i prijatelji. Tako ukupan broj službenika nije smanjen, ali nije bitno ni narastao. Parkinson bi rekao da je administracija nepobjediva i da pod pritiskom iz inozemstva još više zbija redove. U Srbiji, međutim, optužuju političku klasu i klijentelističke stranke. Je li i koliko stanje u Hrvatskoj drukčije? Umjesto analiza i brojki kao odgovor je dovoljna samo ona stara priča o sovi koja se rugala sjenici.

Sadašnji ruski cilj mnogo je udaljeniji. To je Mars, na koji bi ruska noga trebala prva zakoračiti oko 2025. Bit će to malen korak za Ivana Ivanovića, ali velik za Rusiju, koja je u eri Vladimira Putina ponovno počela stjecati položaj svjetske super-sile. Svojedobno su NASA i ruska NASA, točnije Roskosmos (ruska agencija za svemirska istraživanja), utvrdili približan rok za slanje svemirskog broda s ljudskom posadom na Mars. Bila je riječ o godini 2035., a paradom su, naravno, trebalo zapovijedati Amerikanici. Cijena cijelog pothvata procijenjena je na 500-tinjak milijardi dolara. Sada neki ruski stručnjaci izjavljuju da bi se let mogao organizirati za samo 14 milijardi dolara, i to već za 12 godina. Ruski akademik Nikolaj Anifimov kaže, međutim, da to nije realna procjena i da bi ukupni troškovi leta na Mars premašili stotinu milijardi dolara. Ali i to je još znatno manje od američkih 500 milijardi.

Za razliku od Amerikanaca, koji su nakon osvajanja Mjeseca obustavili svoje projekte slanja čovjeka na druga nebeska tijela, Rusi su stalno radili. Direktor Roskosmosa Nikolaj Sevastjanov kaže da na projektu osvajanja Marsa rade već 40 godina i da je velik dio posla već obavljen. Njihov je projekt drukčiji od američkoga. Dok Amerikanci planiraju uspostavljanje stalne baze na Mjesecu, odakle bi poletio brod za Mars, Rusi namjeravaju krenuti izravno iz Zemljine orbite.

Početkom 60-ih godina prošlog stoljeća američki je predsjednik J. F. Kennedy pokrenuo projekt slanja čovjeka na Mjesec da bi obnovio poljuljano samopouzdanje Amerikanaca zbog sovjetskih uspjeha u svemiru. Za projekt leta na Mars Vladimir Putin ima danas i dodatne razloge – mora sačuvati i razviti tehnološki potencijal naslijeden iz sovjetske ere i zaustaviti odlazak brojnih ruskih znanstvenika i stručnjaka u inozemstvo. Za ruski svemirski program radi 200-tinjak poduzeća s desecima tisuća stručnjaka. Tu se ostvaruje znanstveni i tehnološki razvoj koji uvelike utječe na razvoj cijele zemlje.