Home / Financije / Domaće ekoproizvode na samo

Domaće ekoproizvode na samo

Hrvatska vlada daje 30 posto veće poticaje ekološkim proizvođačima u odnosu na konvencionalne. Međutim, oni ne bi smjeli samo čekati da im država riješi probleme nego bi se trebali i sami organizirati. Ideja o formiranju klastera moguće je rješenje jer tako mogu postati konkurentniji.

Početkom prosinca Svjetska banka odobrila Hrvatskoj darovnicu iz posebnog fonda za zaštitu okoliša za financiranje projekta kontrole onečišćenja u poljoprivredi vrijednu pet milijuna dolara. Riječ je o još jednom u nizu poticaja Svjetske banke koji bi mogao unaprijediti ekoproizvodnju, koja u Hrvatskoj usprkos dobrim primjerima nije dovoljno razvijena.

Cilj organske poljoprivrede je sustav održive proizvodnje utemeljen na ekološkim ciklusima i oprezu. Riječ je primarno o oslanjanju na lokalne, obnovljive resurse, održavanju plodnosti tla i genetske raznolikosti u proizvodnom sustavu, učinkovitom iskorištavanju solarne i druge obnovljive energije, primjeni posebne tehnike obrađivanja i neupotrebi supstancija štetnih za prirodu. Za tako uzgojenu hranu dobiva se potvrđena od ovlaštene udruge koja prati proizvodni ciklus tvrtke. Organska poljoprivreda upotrebljava termine kao što su ‘kontrola štetnika i korova i upravljanje njima’, a ne njihovo iskorjenjivanje. Filozofija je da sav život ima ulogu u ekosustavu. Takvom proizvodnjom zemlju se ore pliće, čime se smanjuje eroziju tla, a hrana sadrži mnogo vitalne energije s malo dušika, koji bi, inače, dobivala iz umjetnoga gnojiva, i ima veću koncentraciju suhe tvari koja poboljšava okus.

  • Da bi se nešto moglo uzgojiti kao ekoproizvod, potrebno je prijelazno razdoblje od otprilike tri godine da bi se zemlja očistila i oporavila od pesticida i teških metala. Zato je za ekoproizvodnju vrlo važna educiranost ekoproizvođača i potrošača – kaže Jadranka Boban-Pejić, direktorica Biovege, uvoznika i distributera već 13 godina, ali i proizvođača ekoslastica u posljednje dvije godine.

Ekoproizvodnja se sve više razvija u mnogim zemljama, posebno u EU, koja ju je i zakonski jasno definirala. Kako su na temelju svog iskustva rekli proizvođači s kojima je Lider kontaktirao, u Hrvatskoj još nije uvelike prigledan trend ekoproizvodnje, što pokazuje podatak da se takav način proizvodnje primjenjuje na samo dva do tri posto hektara. Razlog tomu je, među ostalim, što je to donekle nov način proizvodnje, čijih se manje od jedan posto izvozi. Iako je Hrvatska tek početkom 2001. zakonski regulirala ekoproizvodnju prilagođenu propisima EU, ambicija ipak ima.

  • Naš je cilj dosegnuti standarde EU, a to je više od 10 posto zemljišta pod ekološkom poljoprivredom – kaže Tomislav Petrović, načelnik Odjela ekološke i održive poljoprivrede pri Ministarstvu poljoprivrede, šumarstva i vodnoga gospodarstva.

U Hrvatskoj je registrirano 58 tvrtki koje se bave ekološkom poljoprivredom na 3.832 hektara i 42 obrta na 394 hektara. Ostale površine otpadaju na obiteljska poljoprivredna gospodarstva, za druge, srednje škole i drugo. Kako sada stvari stojte, svi oni muku muče s održavanjem proizvodnje.

  • Vrlo teško održavamo proizvodnju, ovo smo razdoblje čak u gubitku, ali gledamo dugoročno – kaže Korado Soldatić, generalni direktor Brionke, koja se takvom proizvodnjom bavi dvije godine i svoje proizvode od kruha, peciva, tjestenine i ostalog ipak uspijeva plasirati u Sloveniju.

  • Od 2003. proizvodimo pčelinji med. Na to smo se odlučili uvijek da postoji potražnja za takvim proizvodima; zasad na našem tržištu ima malo proizvedenog ekomeda – kaže Željko Duhaček iz obiteljskoga poljoprivrednoga gospodarstva Duhaček.

Hrvatska vlada daje 30 posto veće poticaje ekološkim proizvođačima u odnosu na konvencionalne. Iznos nije limitiran i isplaćuje se svim pravnim i fizičkim osobama koje podnesu zahtjev za poticaj. I županije i gradovi i općine, kaže Petrović, trebali bi planirati taj novac iz vlastitog proračuna, kao što je to već na kvalitetan način riješeno u Zagrebu, Zagrebačkoj, Sisačko-moslavačkoj ili Slavonsko-baranjskoj županiji. Prema mišljenju nekih proizvođača zbog specifične i skuplje proizvodnje visina poticaja trebala bi biti i do 50 posto veća u odnosu na konvencionalnu.

Iskustva s poticajima ipak su različita. U obiteljskom poljoprivrednom gospodarstvu Duhaček uglavnom su zadovoljni poticajima, ali ima i onih koji tako ne misle.

Ekopoljoprivrednicima ne isplaćuju se potpuno, a oni su premali da bi samostalno konkurirali za veća državna poticajna sredstva – kaže Boban-Pejić.

Da postoji zainteresiranost, potvrđuju i naši proizvođači koji bilježe kontinuirani porast prodaje svojih proizvoda, poput Biovege, kojoj prodaja posljednjih godina raste 30 posto na godinu. Međutim, kaže i sâm Petrović, to nije onoliko koliko bi željeli.

Jedna od mjera jest i model ruralnog razvoja koji već dvije godine provodi Ministarstvo poljoprivrede za sve fizičke i pravne osobe koje na natječaje dostave kvalitetne programe. To će se nastaviti i idućih godina, s time da će na pojedinim natječajima biti stavljen naglasak na ekološku poljoprivredu.

  • Treba napraviti dodatne korake u povezivanju ekoloških poljoprivrednih proizvođača u udruge i zadruge, kao i u povećanju površina i raznolikosti proizvoda. Oni bi trebali zajednički nastupati prema ustanovama, trgovačkim lancima, trgovačkim društvima i ostalima, čime bi se osigurala kontinuirana i dovoljna količina ekoloških proizvoda cijelu godinu – kaže Petrović.

Uz to, ekološki proizvođači smatraju da bi Vlada trebala educirati građane i poduzeća što je to ekološki proizvod i koje su prednosti njegove ponude. Trebala bi više naglašavati da podupire ekološke proizvođače i ulagati u trend očuvanja prirode.

  • Vlada bi trebala raditi na što boljoj edukaciji o ekološkoj proizvodnji. To znači da bi se trebao uvesti takav predmet u škole i na fakultete. Boljom educiranošću sigurno bi se povećao i broj ekoproizvođača. Vlada bi svakako trebala i poticati njihov rad različitim poticajima i subvencijama – kaže Boban-Pejić iz Biovege.

Iako se naši proizvođači suočavaju s različitim administrativnim zaprekama i složenom procedurom za dobivanje znaka ‘ekoproizvod’, jedan od najvećih problema u ekoproizvodnji jest nekonkurentnost naših proizvođača, ali i neorganizirani marketing koji bi unaprijedio prodaju tih proizvoda. I među proizvođačima ima onih koji smatraju da ekološki proizvođači sami trebaju više poraditi na marketingu i tražiti prostor za ekoproizvode u trgovinama. U tom smislu, da bi unaprijedili svoju proizvodnju, proizvođači ne bi smjeli samo čekati da država riješi probleme nego razmišljati o održavanju kao jednoj od opcija.

  • Ekološki proizvođači trebali bi se udruživati u zadruge ili klastera jer jedino tako mogu konkurirati za dobivanje državnih poticajnih sredstava. Biovega će u tom smislu pomoći ekoproizvođačima u udruživanju, no u ovom trenutku još ne možemo reći hoće li to biti za druga ili klaster, ali realizaciju očekujemo početkom sljedeće godine – kaže Boban-Pejić.

U Hrvatskoj su trenutačno dva klastera u ekološkoj proizvodnji. Jedan je Eko land iz Zagreba, a drugi BioQ-Osijek, zamišljen kao neprofitna organizacija s ciljem da ipak postane efikasan i samostalan gospodarski subjekt. Klaster ekološke proizvodnje u funkciji je regionalnog razvoja i ima dobre uvjete da općenito unaprijedi težak položaj poljoprivredne proizvodnje u istočnoj Hrvatskoj.

  • Ti klasteri okupljaju obiteljska poljoprivredna gospodarstva, obrte i trgovačka društva koja se bave proizvodnjom i plasmanom ekoloških proizvoda – kaže Petrović.

Klasteri su već prepoznati kao obećavajući način gospodarskog udruživanja, vrlo često kao generator regionalnog razvoja, gdje se ulaganja višestruko vraćaju. Njihova uspješnost, pokazalo je iskustvo projekata u Švicarskoj, Austriji, Italiji, Njemačkoj, ali i u drugim zemljama EU, ovisi i o potpori države i lokalne samouprave, gdje se za razvoj izdvaja znatan novac u tri do pet godina. Stoga je takav način organiziranja, misle upućeni, jedan od najkvalitetnijih rješenja da se hrvatska ekopoljoprivreda podigne na višu razinu.