Ekonomalije

Stigne zadovoljavajuću razinu podugačka je i, nažalost, s velikom specifičnom težinom: visoki troškovi poslovanja, visoko ukupno porezno opterećenje, visok javni dug, slaba konkurencija koja poduzeća ne sili na inovacije i konkurencnost, kvaliteta ukupne prometne infrastrukture, velike barijere za likvidaciju poduzeća, rigidno radno zakonodavstvo i slaba učinkovitost i transparentnost javne uprave, posebice pravosuđa, samo su dio sante ledenoga brijeza.

Neprijeplno je, stoga, NVK-ovo stajalište da se opća konkurencnost svake zemlje, pa i Hrvatske, može poboljšati samo povećanjem konkurencnosti pojedinih poduzeća.

I Roland Berger, najpoznatiji europski privredni konsultant, u studiji o konkurencnosti hrvatskoga gospodarstva u žarište zanimanja stavlja poduzeće, a posebno ističe sedam strateških razina za rast svake kompanija na osnovi dodane vrijednosti: inovacije i brendiranje; iskorištavanje vlastitih komparativnih i konkurentske prednosti (engl. cost/benefit); internacionalizacija; fokusiranje na proizvod; usredotočenje na osnovnu djelatnost (engl. core business); povećanje tržišnoga udjela i konsolidiranje tržišta uz pomoć konkretnih mjera i aktivnosti; uspostavljanje mreže, kooperacija, virtualizacija poslovanja.

Prijedlozi Rolanda Bergera, uz već naznačene probleme, svode se na razmišljanje o tome da država nikad nije dobar poduzetnik, a novi vlasnici mogu ubrzati i poticati razvoj velikih infrastrukturnih i drugih kompanija. Razvoj velikih kompanija pretpostavlja je za takav razvoj malih i srednjih poduzeća. Prijedlozi predviđaju i restrukturiranje kompanija djelomično ili potpuno u vlasništvu države u smjeru profitabilne proizvodnje, ali i obvezu stvaranja održivih novih radnih mjesta, posebno u industrijama i tehnologijama budućnosti. To, prije svega, pretpostavlja jačanje i stalno poticanje razvoja malog i srednjeg poduzetništva, na kojemu zapravo i počiva snaga svakoga razvijenog i konkurentnoga gospodarstva.

Ostaje otvorenim pitanje kako će vlast i ostale institucije, a posebno poduzeće, reagirati na novo vrednovanje mikroekonomije, u nas godinama potpuno zapostavljene ekonomske kategorije. Koliko danas na različitim skupovima gorimo uopće o pojmovima poput racionalnog poslovanja, produktivnosti, ekonomičnosti i rentabilnosti, temeljnih postavki mikroekonomije? Sva svoja rješenja uglavnom tražimo na strani makroekonomskih mjera, pa se čini da je mikroekonomija jednostavno nestala s ‘jelovnika’ naših političara, a, nažalost, i većine ekonomista.

Budućoj vlasti ostaje da ozbiljno razmišlja o tri-četiri ključna pitanja: smanjivanju nezaposlenosti otvaranjem novih radnih mjesta, povećanom stopi BDP-a, koja bi morala premašivati pet do šest posto, jačanju izvoza i smanjenju inozemnog zaduživanja. Otvoreno je pitanje, na koje se traži i jasan odgovor: što je uopće temeljni smisao i koji je smjer hrvatske ekonomskih politike? Treba li (i možemo li) prihvatiti dosta rasprostranjeno mišljenje da Hrvatska niti želi niti može proizvesti nešto kvalitetno i da je najbolje sve kupovati, uvoziti? Upravo je u toj pogrešnoj gospodarskoj filozofiji odgovor na pitanje možemo li – a moramo – ‘pročistiti’ hrvatski gospodarski organizam.

Napokon se shvatio da se mnogo toga može učiniti oslanjanjem na vlastite snage, znanje i kapital. Odgovor je u tome da samo nova proizvodnja, ponovni uspon industrije i domaće znanje mogu otvoriti manevarski prostor za visoke stope rasta i tako odgovoriti i na sve naglašenije zahtjeve stanovništva koje bi željelo i osjetiti blagodati naše ukupne gospodarske i razvojne politike. Znači, stvari i prioritete u gospodarskoj filozofiji i politici treba postaviti na glavu.

Najvažniji je, u svakom slučaju, povratak cijeloga društva prema realnoj ekonomiji, bez virtualnoga blagostanja utemeljenoga na prevelikom zaduživanju stanovništva. Odgovor je u stvaranju realnih preduvjeta i poticaja (ne samo materijalnih ili financijskih) za razvoj poduzetničkog duha, da se pri ulasku u novi posao razmišlja o širem tržištu, što odmah uključuje i razmišljanje o izvozu, i da se na stoji domaćom proizvodnjom, jasno, kvalitetom i prihvatljivom cijenom, supstituirati prevelik uvoz svega i svačega. Odgovor je, konačno, u rasterećenju privrede, smanjenju javne potrošnje, racionalnijoj javnoj upravi, boljim mehanizmima prikupljanja poreza i smanjenju različitih doprinosa, prireza i drugih davanja koja guše proizvodnju i poduzetništvo. Glavna je i temeljna zapreka takvim rješenjima pomanjkanje jasne gospodarske strategije – cjelovito i po pojedinim segmentima, na primjer industrijske, energetske ili turističke politike. Tu, nadalje, mislimo na pogrešno provedenu privatizaciju, koja je dovela do sloma najvećih sustava i osiromašila ukupno tržište. Pritom, konačno, valja spomenuti i nedovoljni nadzor nad financijskim tokovima, koji su doveli do toga da je danas svaki građanin Hrvatske već pri rođenju zadužen gotovo 7.000 eura. Tek kad usporedimo tu brojku s prosječnim dohotkom per capita, koji je približno u tim relacijama, vidimo koliko je to stvarno opterećenje.

U 55 preporuka Nacionalnoga vijeća za konkurencnost izričito je navedeno da je četiri ključna nacionalna strateška cilja hrvatskoga gospodarstva (ostvarivanje održivoga rasta bruto domaćeg proizvoda, smanjivanje nezaposlenosti, povećanje kvalitete življenja i povećanje stupnja društvene uključenosti) objektivno nemoguće ostvariti na današnjem modelu privređivanja. Istodobno je raspršena zabluda o uspješnosti dosadašnje makroekonomskih politike kao odgovora na izazove globalne konkurencnosti. ‘Ta se praznina – stoji doslovce u izvješću Nacionalnoga vijeća za konkurencnost – očituje, prije svega, u nedostatku zajedničke percepcije strateških nacionalnih ciljeva i razumijevanja načina za njihovo postizanje. No bez definicija strateških nacionalnih ciljeva male su mogućnosti da se čak i pokušamo približiti nacionalnom konsenzusu o njima.’