Mikroekonomija nestala s ‘jelovnika’ političara i ekonomista

Najbolji i zapravo jedini realni model razvoja hrvatskoga gospodarstva jest ukupno osnažena izvozna orijentacija sveukupnoga privrednog potencijala koja potiče stalni rast i suvremeni razvoj, novo proizvodno zapošljavanje i uravnoteženje trgovinske bilance. Na to nas sada sili i nepovoljna slika inozađuženja. Konkurentnost je tako postala središnja preokupacija ne samo velikih poduzetnika nego po najprije malih i srednjih. Posljedica je to sve većeg otvaranja međunarodnih tržišta i integriranja svjetske privrede kao i spoznaja da je upravo mikroekonomija temeljni preduvjet uspješnijeg poslovanja i sutrašnjeg blagostanja naroda.

Većina rasprava o konkurentnosti i gospodarskom razvoju još je pretežno usmjeren na makroekonomske pokazatelje i političke, zakonodavne i socijalne okolnosti koje označavaju uspješnu ili neuspješnu ekonomiju. Shvaćeno je da zdrav porezni sustav i monetarna politika, uvjerljiv i pouzdan sustav zakonodavstva, stabilnost demokratskih institucija i progres u socijalnim okvirima pridonose zdravoj ekonomiji. Te su okolnosti nužne, ali nisu dovoljne. One, istina, omogućavaju da se ostvari blagostanje, ali ga same po sebi ne stvaraju. Blagostanje i bogatstvo nacije ostvaruju se na mikroekonomskoj razini gospodarstva, koja počiva na sofisticiranosti pojedinih kompanija i kvaliteti mikroekonomskoga gospodarskog i poslovnog okruženja u kojem se te nacionalne tvrtke natječu. Bez unaprijeđivanja tih mikroekonomskih postavki makroekonomija, političke, zakonodavne i socijalne reforme neće urodit potpunim plodom – tim je uvodnim obrazloženjem jedan od gurua suvremene ekonomske misli Michael E. Porter počeo svoj traktat o mjestu i ulozi mikroekonomije kao temelju blagostanja u dijelu izvješća Svjetskoga gospodarskog foruma koje govori o Indeksu poslovne konkurentnosti. Sva dosadašnja izvješća Nacionalnoga vijeća za konkurentnost također upozoravaju: jačanje produktivnosti i opće konkurentnosti mora postati vodeća misao vodilja za stvaratelje i provoditelje ekonomske politike. Pritom valja shvatiti da Hrvatskoj jedino hitna, cjelovita i dobro usmjerenja politika unaprijeđenja nacionalne konkurentnosti može osigurati željeni put dugoročno održivoga razvoja, prosperiteta i ukupno društveno blagostanje.

Postavlja se pitanje kako se naša ukupna ekonomska politika i gospodarska misao u cjelini odnose prema tim postavkama. Rezultati mjerenja konkurentskog snage Hrvatske pokazuju da u ovom trenutku ozbiljno zaostajemo u većini ključnih područja konkurentnosti za razvijenim tranzicijskim zemljama. Neosporno je da na konkurentnost neke zemlje utječu mnogi, izravni i indirektni čimbenici, ali presudno je da konkurentnija postanu upravo poduzeća, kao temeljni nositelji gospodarskoga rasta i razvoja.

Upravo stoga je u NVK-ovu prvom izvješću o konkurentnosti poduzeće stavljen u središte pozornosti, čime je učinjen odmak od makroekonomskoga poimanja gospodarske politike prema jačanju indikatora i značenja mikroekonomije. Pritom se, jasno, ne zaboravlja važnost poslovnog i društveno-ekonomskog okruženja koje utječe na konkurentnost poslovnoga sektora, ali su u razmatranju konkurentnosti ti elementi, ipak, u drugom planu.

Lista činitelja koji onemogućuju da konkurentnost Hrvatske postigne zadovoljavajuću razinu podugačka je i, nažalost, s velikom specifičnom težinom: visoki troškovi poslovanja, visoko ukupno porezno opterećenje, visok javni dug, slaba konkurencija koja poduzeća ne sili na inovacije i konkurentnost, kvaliteta ukupne prometne infrastrukture, velike barijere za likvidaciju poduzeća, rigidno radno zakonodavstvo i slaba učinkovitost i transparentnost javne uprave, posebice pravosuđa, samo su dio sante ledenoga brijega.

Neprijeplorno je, stoga, NVK-ovo stajalište da se opća konkurentnost svake zemlje, pa i Hrvatske, može poboljšati samo povećanjem konkurentnosti pojedinih poduzeća.

I Roland Berger, najpoznatiji europski privredni konsultant, u studiji o konkurentnosti hrvatskoga gospodarstva u žarište zanimanja stavlja poduzeće, a posebno ističe sedam strateških razina za rast svake kompanije na osnovi dodane vrijednosti: inovacije i brendiranje; iskorištavanje vlastitih komparativnih i konkurentskih prednosti; internacionalizacija; fokusiranje na proizvod; usredotočenje na osnovnu djelatnost; povećanje tržišnoga udjela i konsolidiranje tržišta uz pomoć konkretnih mjera i aktivnosti; uspostavljanje mreže, kooperacija, virtualizacija poslovanja.

Prijedlozi Rolanda Bergera, uz već naznačene probleme, svode se na razmišljanje o tome da država nikad nije dobar poduzetnik, a novi vlasnici mogu ubrzati i poticati razvoj velikih infrastrukturnih i drugih kompanija. Razvoj velikih kompanija pretpostavlja je za takav razvoj malih i srednjih poduzeća. Prijedlozi predviđaju i restrukturiranje kompanija djelomično ili potpuno u vlasništvu države u smjeru profitabilne proizvodnje, ali i obvezu stvaranja održivih novih radnih mjesta, posebno u industrijama i tehnologijama budućnosti. To, prije svega, pretpostavlja jačanje i stalno poticanje razvoja malog i srednjeg poduzetništva, na kojemu zapravo i počiva snaga svakoga razvijenog i konkurentnoga gospodarstva.

Ostaje otvorenim pitanje kako će vlast i ostale institucije, a posebno poduzeće, reagirati na novo vrednovanje mikroekonomije, u nas godinama potpuno zapostavljene ekonomske kategorije. Koliko danas na različitim skupovima gorimo uopće o pojmovima poput racionalnog poslovanja, produktivnosti, ekonomičnosti i rentabilnosti, temeljnih postavki mikroekonomije? Sva svoja rješenja uglavnom tražimo na strani makroekonomskih mjera, pa se čini da je mikroekonomija jednostavno nestala s ‘jelovnika’ naših političara, a, nažalost, i većine ekonomista.

Budućoj vlasti ostaje da ozbiljno razmišlja o tri-četiri ključna pitanja: smanjivanju nezaposlenosti otvaranjem novih radnih mjesta, povećanoj stopi BDP-a, koja bi morala premašivati pet do šest posto, jačanju izvoza i smanjenju inozemnog zaduživanja. Otvoreno je pitanje, na koje se traži i jasan odgovor: što je uopće temeljni smisao i koji je smjer hrvatske ekonomske politike? Treba li (i možemo li) prihvatiti dosta rasprostranjeno mišljenje da Hrvatska niti želi niti može proizvesti nešto kvalitetno i da je najbolje sve kupovati, uvoziti? Upravo je u toj pogrešnoj gospodarskoj filozofiji odgovor na pitanje možemo li – a moramo – ‘pročistiti’ hrvatski gospodarski organizam.

Napokon se shvatio da se mnogo toga može učiniti oslanjanjem na vlastite snage, znanje i kapital. Odgovor je u tome da samo nova proizvodnja, ponovni uspon industrije i domaće znanje mogu otvoriti manevarski prostor za visoke stope rasta i tako odgovoriti i na sve naglašenije zahtjeve stanovništva koje bi željelo i osjetiti blagodati naše ukupne gospodarske i razvojne politike. Znači, stvari i prioritete u gospodarskoj filozofiji i politici treba postaviti na glavu.

Najvažniji je, u svakom slučaju, povratak cijeloga društva prema realnoj ekonomiji, bez virtualnoga blagostanja utemeljenoga na prevelikom zaduživanju stanovništva. Odgovor je u stvaranju realnih preduvjeta i poticaja (ne samo materijalnih ili financijskih) za razvoj poduzetničkog duha, da se pri ulasku u novi posao razmišlja o širem tržištu, što odmah uključuje i razmišljanje o izvozu, i da se na stoji domaćom proizvodnjom, jasno, kvalitetom i prihvatljivom cijenom, supstituirati prevelik uvoz svega i svačega. Odgovor je, konačno, u rasterećenju privrede, smanjenju javne potrošnje, racionalnijoj javnoj upravi, boljim mehanizmima prikupljanja poreza i smanjenju različitih doprinosa, prireza i drugih davanja koja guše proizvodnju i poduzetništvo. Glavna je i temeljna zapreka takvim rješenjima pomanjkanje jasne gospodarske strategije – cjelovito i po pojedinim segmentima, na primjer industrijske, energetske ili turističke politike. Tu, nadalje, mislimo na pogrešno provedenu privatizaciju, koja je dovela do sloma najvećih sustava i osiromašila ukupno tržište. Pritom, konačno, valja spomenuti i nedovoljni nadzor nad financijskim tokovima, koji su doveli do toga da je danas svaki građanin Hrvatske već pri rođenju zadužen gotovo 7.000 eura. Tek kad usporedimo tu brojku s prosječnim dohotkom per capita, koji je približno u tim relacijama, vidimo koliko je to stvarno opterećenje.

U 55 preporuka Nacionalnoga vijeća za konkurentnost izričito je navedeno da je četiri ključna nacionalna strateška cilja hrvatskoga gospodarstva (ostvarivanje održivoga rasta bruto domaćeg proizvoda, smanjivanje nezaposlenosti, povećanje kvalitete življenja i povećanje stupnja društvene uključenosti) objektivno nemoguće ostvariti na današnjem modelu privređivanja. Istodobno je raspršena zabluda o uspješnosti dosadašnje makroekonomske politike kao odgovoru na izazove globalne konkurentnosti. ‘Ta se praznina – stoji doslovce u izvješću Nacionalnoga vijeća za konkurentnost – očituje, prije svega, u nedostatku zajedničke percepcije strateških nacionalnih ciljeva i razumijevanja načina za njihovo postizanje. No bez definicija strateških nacionalnih ciljeva male su mogućnosti da se čak i pokušamo približiti nacionalnom konsenzusu o njima.’