Pažnja potrebna najmlađima

Kako se zoveš? pita petogodišnja djevojčica. ‘Sandra’, kažem ja i pitam: ‘A ti?’ Malena razvuče krežubi osmijeh i kaže: ‘Marijana. Je l’ se ti mene sjećaš?’ ona će nestašno. ‘Ne, a ti mene?’ pitam ja nju. Dobro me od glave do pete promotri svojim krupnim plavim očima i slegne ramenima. ‘Ne sjećam te se’, odlučno će ona, zgrabi me za ruku i povede u dječju igraonicu. Marijana je danas dovoljno velika da ne mora na spavanje nakon klope, nego se može do mile volje igrati s klinicima. Ali, nekako se čini, njoj je već dosta te galame, miničajanki i barbika. Ona bi najviše voljela kad bi je neka mama pokupila s posla. Onako, oko pet. Nažalost, Marijana i njezino društvo tek ispraćaju smjene teta odgajateljica i poput razigranih štenaca istrčavaju iz soba ne bi li vidjeli čije se lice krije iza nepoznatoga glasa koji odzvanja hodnikom.

Njihova je sudbina jednaka gotovo 1.500 djece koja su, zato što nemaju roditelja ili odgovarajuću roditeljsku skrb, smještena u 14 državnih i četiri privatna dječja doma u Hrvatskoj. Prema podacima Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi prošle je godine posvojeno 49 djece, a 45 smješteno u udomiteljske obitelji; prosječna je duljina boravka u domu 4,5 godine. Iako većini domova pristiže državna pomoć za zadovoljavanje osnovnih životnih potreba, plaće zaposlenika i održavanje objekata, činjenica je da bi se bez donacija privatnih ili pravnih osoba život djece smještene u dom teško mogao mjeriti s onim njihovih vršnjaka koji uživaju u brizi i ljubavi najužih članova obitelji. Primjerice, srednjoškolcima država na mjesec isplaćuje samo 80 kuna džeparca, što je dovoljno za jedan izlazak u kino (dobro, s kokicama i bočicom soka). I dok se njima odjeća kupuje dvaput na godinu, vršnjaci iz razreda neće propustiti nijednu priliku a da roditelje ne zamole za novi model tenisica, moderniju jaknu ili novi set dekorativne kozmetike.

Pomoć domovima za djecu uvijek je dobrodošla jer je iznimno važno da se štićenici ne osjećaju manje vrijednima od svojih vršnjaka – rekla je Jasna Čurković Kelava, ravnateljica Dječjeg doma Zagreb, koji je s tristotinjak mališana najbrojniji u Hrvatskoj. Uz pet podružnica u Zagrebu u kojima su smještena djeca prema dobnoj skupini, Dom za djecu Zagreb raspolaže i sa sedam stambenih zajednica namijenjenih stanovanju štićenika tijekom posljednje godine srednjoškolskog ili prve godine studijskog obrazovanja. Svrha stambenih zajednica, kojih ne bilo bez donacija kompanija poput Prve stambene štedionice ili Mercatora, jest da osiguraju uvjete za samostalni život u nadi da to neće značiti povratak u socijalni milje iz kojeg su, nažalost, potekli. Naime, kako navodi Čurković Kelava, čak 99 posto djece smještene u domu na čijem je ona čelu ima roditelje, ali ih oni ili zanemaruju ili im ne mogu pružiti odgovarajući skrb.

Iako trajanje prosječnog boravka u domu varira od ustanove do ustanove (u podružnici u Nazorovoj ulici u Zagrebu štićenici u prosjeku ostaju jednu godinu), o pomoći vanjskog svijeta ovisi u kakvom će sjećanju ostati mališanima to životno razdoblje. Naš dom dobiva kontinuiranu pomoć od tvrtki poput Dukata, Croatia osiguranja, PricewaterhouseCoopersa i drugih. Međutim, to ne znači da nam je to dovoljno. Potrebne su nam stalne materijalne i nematerijalne donacije – napomenula je Ćurković Kelava i dodala da pod nematerijalnom smatra pomoć volontera voljnih izdvojiti svoje vrijeme da bi ga proveli s mališanima ili, pak, sudjelovati u organizaciji radionica, događanja, učenju stranih jezika ili informatičkim tečajevima.

• Klincima u najranijoj dobi, od nula do sedam godina, potrebna je iznimna pažnja i ljubav. Budući da im tete nisu dovoljne jer ih dijele s ostalim sustanarima, zagovaramo rad volontera koji će voditi računa o jednom djetetu i tako mu usaditi osjećaj da je nekome važno. Trenutno na stotinjak najmlađih u domu dolazi sedamdesetak volontera. S obzirom na to da je to odgovoran posao, sa svakim od njih potpisujemo ugovor koji ih obvezuje da će dulje boraviti s djetetom, najmanje dvaput na tjedan po dva sata – napominje Kelava.

Kad je riječ o materijalnim donacijama, ravnatelji dječjih domova u Hrvatskoj složili će se da se donatori, što privatne, što pravne osobe, djece najčešće sjete uči zimskih blagdana. Tada, kažu, u njihove prostorije stižu kartoni slatkiša, igračaka i odjeće, što je svakako dobrodošlo. Ništa nije višak. Djeci u domovima treba sve što biste kupili i djeci u obitelji. U posljednje vrijeme donatori sve češće nazivaju domove i u dogovoru s ravnateljima nastoje donirati najpotrebnije – rekla je Ćurković Kelava i dodala da pretpostavlja da zahvaljujući mreži suradnika, a i broju smještene djece, zagrebački dom dobiva i najviše donacija. Domovi u Istri, navode upućeni, također dobivaju kontinuirane donacije (često talijanskih tvrtki), a situacija je najteža mališanima na istoku i jugu države. Prema riječima ravnateljice Dječjeg doma Klasje u Osijeku Nevenke Granić, tijekom blagdana u njihove prostorije pristižu najčešće plišane igračke i slatkiši, a nedostaje sportske opreme i didaktičkih igara.

Zanimanje javnosti treba usmjeriti na izravnu pomoć djeci putem životnog osiguranja do punoljetnosti ili do vjenčanja. Smatram da je najvrednija pomoć u zapošljavanju jer s 21 godinom života štićenici ostaju bez potpore doma, a već su odrastali bez potpore svojih bližnjih, na čiju pomoć ne mogu računati – naglašava Granić, s kojom se složila i Ćurković Kelava i dodala da neki poslodavci još zaziru od zapošljavanja štićenika.

• Ovim bih putem zahvalila Magmi, King Crossu, Zrinjevcu, Drogerie Marktu i Mercatoru, koji rado zapošljavaju mlade ljude iz doma. Međutim, kako većina nema fakultetsko obrazovanje, radimo na tome da uz osnovno i srednjoškolsko obrazovanje dobiju i neko znanje jer im se tako povećavaju izgledi za zapošljavanje. S obzirom na potrebe poslodavaca, tim bi mladim ljudima dobro došla pomoć u obliku održavanja informatičkih tečajeva ili sponzoriranja autoškole – navela je ravnateljica Dječjeg doma Zagreb i dodala da se osiguranjem takvih uvjeta za samostalan život višestruko smanjuju izgledi da će djeca živjeti životom svojih roditelja ili, ne daj, bože, jedan dan neku musavu Marijanu ili Ivana ostaviti pred pragom neke državne institucije koja, ma koliko moćna bila, treba potporu javnosti. I to ne samo na Božić.