Piše: Milan Gavrović

Inflaciju su zaustavili svi koji su to htjeli i nisu ih omeli nikakvi objektivni uzroci i elementarne nepogode. I ovaj put, riječ je o odlukama i ponašanju vlasti. Razlika je u tome što ona sada izaziva umjesto da smiruje rast cijena.

Niko nije vjerovao da će se neugodne prognoze početi ostvarivati tako brzo. Štoviše, mnogi ih nisu ni shvatili ozbiljno. Upozorenja guvernera Hrvatske narodne banke dr. Željka Rohatinskog da prijeti ubrzavanje inflacije i predsjednika Stjepana Mesića da bi poremećaji na svjetskim financijskim tržištima mogli ugroziti i Hrvatsku, objašnjena su kontekstom vremena u kome su izrečena. Bilo je to sredinom studenoga, dakle u jeku predizbornih nadmudrivanja. Samo dvadesetak dana poslije Hrvatska se počela suočavati s pravom eksplozijom cijena. Visoki postoci poskupljenja podsjećaju čak i na 1993. kad je inflacija grabila godišnjim tempom od gotovo 2.000 posto.

Čeka li Hrvatsku u sljedećoj godini ponovno suočavanje s visokom inflacijom? Ekonomisti su, kao i uvijek, oprezni i nitko ne želi istražiti s nekom crnom prognozom i zaraditi etiketu katastrofičara. Na nebu je previše loših znakova da bi se na to pitanje moglo olako odmahnuti rukom.

• U posljednje vrijeme po cijeli dan samo lijepe nove cijene – izjavio je pred TV kamerom poslovodja u nekom zagrebačkom samo-posluživanju.

Tko je kriv za sva ta poskupljenja, ponekad i za 50, pa i više postotaka koliko su, na primjer, skočile cijene nekim namirnicama? Nitko, glasi najčešći odgovor. Odnosno, riječ je o spletu nepovoljnih okolnosti, kao što su rast cijena nafte, suša i povećana potražnja na svjetskom tržištu hrane. Ukratko, za porast cijena krive su objektivne okolnosti, na koje je mala Hrvatska malo mogla utjecati.

Prije dvadesetak i više godina, kad je inflacija potresala znatan dio svijeta, uključujući i neke bogate europske zemlje (na primjer Francusku, Italiju, Veliku Britaniju…) fa- za to postoji politička volja i odgovarajuće sustemske okolnosti. I suprotno, inflacije neće biti ako se politika opredijeli za stabilnu ekonomiju. Bit je Friedmanove poruke bila, nasuprot brojnim drugim teorijama, da visoku inflaciju ne izazivaju neki misteriozni uzroci, dakle da nije elementarna nepogoda, već je za nju uvijek netko kriv. Točnije, da je kriv onaj tko ima moć Rupu u proračunu zagrebačke gradske vlasti krpaju povećanjem doprinosa i cijena komunalija.

Tada je američki nobelovac i tvorac tzv. monetarističke škole mišljenja Milton Friedman stekao slavu jednostavnom, svima razumljivom i istovremeno šokantnom porukom: ‘Nemojte tiskati novac, pa neće biti ni inflacije.’ Pojam tiskanje novca, naravno, ne treba shvatiti doslovno. Nije riječ samo o onome što se radi u tiskari, pa ni u emisijskoj banci. Novac se može tiskati i na razne druge načine, ako da proizvodi inflaciju.

Od tada su protekle godine i desetljeća, u kojima se pokazalo da je Milton Friedman, koji je nedavno umro u dubokoj starosti, bio potpuno u pravu. Inflaciju su zaustavili svi koji su to htjeli. Pritom ih nisu omeli nikakvi objektivni uzroci ni elementarne nepogode. Čim je vlast promijenila politiku i ponašanje, cijene su se vraćale u normalu. Sadašnji događaji u Hrvatskoj pokazuju isti slijed poteza, ali u obratnom pravcu. I ovaj put, riječ je o odlukama i ponašanju vlasti. Razlika je u tome što ona sada izaziva, umjesto da smiruje rast cijena. Stvorila je sustav koji omogućuje tiskanje inflatornog novca, a znatnim ga dijelom tiska i sama.

To, kao što se dobro zna, ne radi Hrvatska narodna banka. Ona se, stotije, svim silama trudi da ispuni svoju zakonsku obvezu čuvanja vrijednosti kune, a time i ekonomske stabilnosti u zemlji. Dakle, sluša Miltona Friedmana i ne tiska inflatorni novac. Tiskaju ga, međutim, drugi. Tko su oni i kako to rade? Odgovor na to pitanje prepustit ćemo jednom od najmoćnijih ljudi izvršne vlasti u Hrvatskoj, zagrebačkom gradonačelniku Milanu Bandiću. S naivnom (neki bi rekli, bahatom) iskrenošću on je nedavno na sljedeći način objasnio mehanizam inflacije u Zagrebu: ‘Povećat ćemo doprinose jer nam treba novac za proračun i to za onoliko, koliko nam u proračunu nedostaje.’ Istu politiku gradska vlast vodi i kad je riječ o cijenama komunalija. Poskupit će onoliko, koliko Holdingu treba. Koliko je to? Koliko novca nedostaje proračunu, bilo gradskom, bilo gradskog holdinga? To ovisi o potrošačkim i investicijskim ambicijama gradske birokracije, a kakve su one pokazuju najave poskupljenja i do 50 posto. Na pitanje mogu li to građani plaćati, Bandić odgovara da onaj tko nema novca, ne mora živjeti u centru. Nakon što je prošlo vrijeme etničkog čišćenja, sada socijaldemokrat na čelu zagrebačke vlasti najavljuje novo čišćenje ljudi i to prema imovinskom, a ne nacionalnom ključu. Sirotinjo, seli na periferiju. A tko je sirotinja, odlučivat će gradska vlast, podižući cijene doprinosa i komunalija.

Naravno, to (ne)humano preseljenje građana neće ići onako kako to humani i socijalno osjetljivi gradonačelnik zamišlja. Svi koji žive ili posluju u Zagrebu pokušat će povećani trošak prebaciti na kupce svojih proizvoda i usluga ili na one koji im isplaćuju plaće i mirovine.

Bandić je jedan od onih koji se brinu da sindikati i stranka umirovljenika imaju što više posla. Za povećane troškove trebat će više novca, koji će sve manje vrijediti. Ako ga ne da Narodna banka (a ona će stiskati dokle god može), dat će ga banke u vidu kredita oslonjenih na vlastite mehanizme stvaranja (emitiranja) novca, a istovremeno će ulogu novca sve više preuzimati nenaplaćena potraživanja.

Prema istom, Bandićevom principu, ponašala se i Vlada, povećavajući proračun uz istovremeno smanjivanje proračunskog deficita. I ona je trošila na ceste i mostove i dijelila novac kapom i šakom, na račun građana i poduzeća koja pune budžet. Ukratko, ponašala se u skladu s onom ciničnom Voltaireovom izrekom, prema kojoj se umjetnost vladanja sastoji u tome da se što više novca uzme jednom dijelu građana, da bi ga se dalo drugom dijelu. Time je poskupljivala državu. A kao i kod svih drugih poskupljenja koja pogađaju cijelu zemlju, posljedica mora biti lančana reakcija. Jednako kao država, ponašaju se i monopolna poduzeća.

Mnogi vjeruju da će problem riješiti privatizacija. Privatni je monopol, međutim, gori od državnog, jer nema ni tržišne ni političke kontrole.

Inflaciju je u Hrvatskoj dosad kočio samo jedan element, jedno sidro, kako kažu ekonomisti. To je konkurencija jeftine (dobrim dijelom zbog nerealno jake kune) robe iz uvoza. Tako se, doduše, uništava domaća proizvodnja, ali se održava stabilnost cijena. Sada će, međutim, zbog lomova u svjetskom financijskom sustavu, poskupiti najvažnija uvozna roba. Roba koja zamjenjuje sve druge robe. Poskupljenje će novac, odnosno krediti. I to ne samo novi krediti, već i najveći dio onih koje su hrvatska država, hrvatska poduzeća i hrvatski građani dosad uzeli bilo u inozemstvu, bilo kod svojih banaka u stranom vlasništvu. Kamate na te kredite najčešće su promjenjive, a mijenjaju ih banke u skladu sa stanjem na financijskom tržištu. Dva su bitna razloga zbog kojih će one iskoristiti svoje pravo da ih naknadno povećaju. Prvi razlog su veliki gubici njihovih matičnih banaka. Procjenjuje se da su zapadne banke, u procesu pokrenutom krizom američkih hipotekarnih kredita, izgubile više od petine svoga ukupnog jamstvenog kapitala. Zato je predsjednik Mesić s pravom rekao da se ne smije olako prijeći preko upozorenja eksperata Međunarodnoga monetarnog fonda, koji su poručili Hrvatskoj da će u svakoj krizi strane banke prvo žrtvovati svoje filijale u drugim zemljama. Tome ne treba prijevod.

Nažalost, u Hrvatskoj je već na djelu još jedan, naoko iracionalan, ali posebno jak pokretač cijena. To su takozvane inflatorna očekivanja. U ono vrijeme kad je inflacija građana u čizmama od 30 do 40 posto na mjesec, računalo se da se najviše pet posto rasta cijena moglo opravdati nekim ekonomskim razlozima. Sve ostalo bila je posljedica toga što su i proizvođači i trgovci znali da ne smiju zaostati u općem stampe poskupljanja. U suprotnom, moglo bi im se dogoditi da ostanu bez dovoljno prihoda za nastavak poslovanja. Poskupljivalo se, dakle, unaprijed, za svaki slučaj, da bi se preduhitrilo budući rast troškova. Naravno, bilo je i mnogo lova u mutnom, ali to je neizbježno u doba kad dizanje cijena postaje važan element procesa reprodukcije.

U Hrvatskoj je danas, očito, previše onih koji su samo čekali na znak za početak nove utrke. Nije od jučer argument da ‘mi već godinama nismo poskupili, pa sada na to imamo pravo.’ Ta apsurdna logika sada je odjednom postala potpuno razumljiva i legalna. Svi poskupljaju, a mi nismo već odavno. Znači, stradat ćemo ako se brzo ne priključimo općem trendu. A taj trend određuju oni koji poskupljaju u dvoznamenastim postocima. Inflatorna očekivanja, kao što znaju svi ekonomisti, osim možda najmlađe generacije, imaju silnu potisnu snagu. Ona su raketi pogon inflacije.

Na pitanje što čeka hrvatsku ekonomiju u sljedećoj godini, odgovori stručnjaka još su uvijek mirnodopski, iako su njihova lica zabrinuta. Nakon dugih godina života s niskim rastom cijena, stvoreno je uvjerenje da je inflacija pobjeđena jednom zauvijek. Iako osjećaju hladni vjetar promjene, mnogi ekonomisti ne žele biti zlogubi proroci. Napokon, u budućnost se može zaviriti samo kroz mutno staklo.