Poslijeizborna sapunica

Predsjednik Mesić propustio je odmah poslije izbora dati mandat relativnom pobjedniku, čime se pokazao kao politički pristran predsjednik.

Domaća poslijeizborna sapunica ulazi u završnicu: pitanje je dana kad će Ivo Sanader sastaviti novu vladu. Učinit će to s partnerima koji su od početka bili sigurni – s Friščićem, Adlešić i, dakako, s manjima. A prikazat će to kao završeni čin u trenutku kada to njemu bude taktički odgovaralo. Velika igra predsjednika države Stjepana Mesića, predsjednice HNS-a Vesne Pusić i predsjednika SDP-a Zorana Milanovića, u kojoj su sukladno ustavnim mogućnostima pokušali intervenirati u izborne rezultate, svojim se posljedicama okrenula protiv onih koji su je počeli. Predsjednik Mesić, glavni pokrovitelj toga neuspjelog pokušaja, propustio je odmah poslije izbora dati mandat za pokušaj sastavljanja vlade relativnom izbornom pobjedniku, čime se pokazao kao politički pristran predsjednik koji pošto-poto želi pozornost i utjecaj na političkoj sceni. U osnovi, motivi su mnogo prozračniji: bila je to njegova bitka za daljnji utjecaj u upravljanju državom i bitka za sljedeću poziciju nakon što mu istekne predsjednički mandat. Kada danas Sanader prividno nastoji umanjiti Predsjednikovu odgovornost poručujući da ga je Zoran Milanović svojim odbijanjem da prizna izborni poraz zapravo doveo u taj neugodni položaj, samo lukavo tješi poraženog protivnika nastojeći raspirti razdor između Mesića i Milanovića.

Nakon pobjedničke retorike na temelju sedam osvojenih saborskih mandata, dijeljenja lekcija političkim protivnicima i prozivanja za političku trgovinu gospoda Pusić i sama se našla izložena na trgovačkom pultu, a u pitanje je dovedeno i njezino čelno mjesto u stranci. Novinar koji u pravilu vjerno prenosi želje Vesne Pusić i Radimira Čačića nudi ih Sanaderu u paketu kao spasonosno rješenje za dobro vladanje. Velike menadžere i organizatore Radimira Čačića i Srećka Ferencaka kao ministre, a Vesnu Pusić kao veleposlanicu u Washingtonu. Ako ne u Washingtonu, onda u New Yorku ili Bruxellesu. Ako ne ni ondje, onda u bilo kojoj velikoj svjetskoj metropoli. Uz to međimurski se župan Josip Posavec usudio dovesti u pitanje i gđu Pusić kao predsjednicu stranke. S izvjesnim razlogom: od sedam osvojenih mandata HNS je osvojio četiri u varaždinsko-međimurskoj izbornoj jedinici, i to zahvaljujući Čačiću, ali i Posavcu. Ima li veće zadovoljstine za Sanadera od tako nemoralne ponude HNS-a preko posrednika? Sanader će to, dakako, odbiti, ali ne zato što ne bi bio sklon nemoralnim ponudama, nego stoga što mu u vladini ne trebaju dobru menadžer i organizator koji unaprijed iskazuju ambicije da zasjene premijera, zato što je upitan sjaj menadžera i organizatora koji nastoje osvojiti vlast pod političkim vodstvom Vesne Pusić i zato što svaki premijer u Washington, a i u druge važne metropole, u pravilu šalje ljude od osobitog povjerenja, a ne one koji bi mogli pasti u iskušenje da mu odmah počnu pripremati puč.

Sanader lukavo tješi poraženog protivnika nastojeći raspirti razdor između Mesića i Milanovića. Donedavna nova zvijezda hrvatske politike, svojim je osebujnim tumačenjem izbornih rezultata i upornim ponavljanjem da je pobjednik rezultatima usprkos te da će ipak sastaviti vladu, ako ne sad, onda drugi put, pao brže nego što se proljetos uspeo. Takav Zoran Milanović, koji je u protekla tri tjedna tako otvoreno pokazao nesrazmjernost između vlastitih ambicija i svoga političkog kapaciteta, postaje ozbiljan problem za SDP. On, naime, čini neozbiljnom drugu veliku stranku u Hrvatskoj. I sad je uistinu pitanje hoće li preživjeti stranačku izbornu konvenciju unatoč realno odličnom izbornom rezultatu.

A što je ta poslijeizborna igra značila za takozvane opće interese? Ništa osobito. Tek novi korak u političkom razrješavanju. Članak 97., unesen u Ustav 2000. godine, koji omogućuje predsjedniku RH intervenciju u izborne rezultate i poslijeizborni inženjering, a koji je bliži kolonijalnom nego demokratskom duhu, mogao je biti ozbiljan izazov nakon izbora 2003. Ali tada je na čelu SDP-a bio Ivica Račan, koji je odbio sudjelovati u poslijeizbornom inženjeringu i izazvati političku krizu. Važnost tog odbijanja nikad nije bila politički dovoljno valorizirana. U sljedeće četiri godine politička scena u Hrvatskoj dovoljno je sazrela da su mogućnosti članka 97. svedene na učinak sapunice.