Razbijanje iluzija

Mnogi studenti vjeruju da je nakon fakulteta jednostavno biti menadžer ili vlasnik biznisa, ali istodobno im nedostaje praktični doticaj sa stvarnošću, kaže Tina Lee Ordinsky-Zec, profesorica na ZŠEM-u.

Koliko je teško voditi zagrebački restoran, iz prve ruke doznala su tri studenta četvrte godine Zagrebačke škole ekonomije i managmenta: Stjepko Bulić, Petar Grcić i Milan Grabovac preuzeli su 10. prosinca u svoje ruke restoran Trattoriju Noce na jedan dan.

Zamisao je potekla od profesorice poduzetništva Tine Lee Ordinsky-Zec, koja je svojim studentima željela omogućiti da osjete kako je voditi restoran u praksi. Ona, naime, kaže da velikim problemom smatra to što mnogi studenti nemaju prakse, doticaja sa stvarnošću, odnosno misle da mogu jednostavno otići i nakon završenog fakulteta biti menadžeri ili vlasnici.

• Nas trojica dijelimo istu strast: volimo hranu, vino. U zafrkanciji smo razgovarali o tome da bismo mogli otvoriti restoran jer Stjepko jako dobro zna s ljudima, ja bih znao izabrati hranu i organizirati posao, a Milan je znalac za vina. Kad smo došli k profesorici na sat poduzetništva, svatko je trebao izabrati projekt; nas trojica složili smo se o projektu otvorenja restorana i vinskoga bara u Zagrebu u kojem bi naglasak bio na dalmatinskoj hrani – objasnio je Petar Grcić, jedan od studenata.

Profesorica je, čuvši da svi u skupini vjeruju kako bi Petar mogao voditi restoran, da Milan zna mnogo o vinima i da njihov prijatelj Stjepko dobro zna s ljudima, počela razmišljati o tome kako bi im omogućila da se uistinu i okušaju u tom poslu.

• Za takvu ideju morate imati partnera koji će pristati na eksperiment – rekla je tada profesorica i ustvrdila da je i za poduzetnika koji na tko nešto pristane to dobro iskustvo.

Profesorici je pomoć u namjeri da svojim učenicima omogućiti praksu došla u obliku prijateljice, poduzetnice Barbare Milošić, koja je hrabro pristala na to da jedan dan prepusti vođenje svog restorana studentima, pa se ova priča može ispričati i pod naslovom ‘Kad se male ruke slože – sve se može’.

• Naravno, ne bih nikad dopustila da vode restoran, a da to ne mogu nadzirati. U restoranu imam iskusne ugostitelje, no znala sam o kakvim je dečkima riječ. Štela sam se s njima nekoliko puta i objasnila im kako treba raditi. Temeljito smo se pripremili – ističe Barbara Milošić, koja je imala puno povjerenje u trojac sa ZŠEM-a.

Nakon opsežnih priprema studenti su 10. prosinca ujutro preuzeli restoran u svoje ruke. Došli su, naravno, u odijelima, jer oni su menadžeri i vlasnici, no ubrzo su uslijedili šok i nevjera.

• Moram priznati da nisam očekivao ono što nas je dočekalo kad smo ujutro došli u restoran. Dobili smo zadatke: objasnili su nam da treba očistiti vrata, prozore, pomesti podove… Skinuli smo sakoe, uzeli metle u ruke i radili baš sve – prepričava Milan Grabovac svoje prvo ‘menadžersko’ iskustvo.

Vlasnica restorana Barbara Milošić toj studentskoj priči o susretu sa stvarnim svijetom dodaje kako nije htjela da osoblje restorana radi svoj posao, a studenti stoje po strani.

• Htjela sam da osjete što taj posao znači – objašnjava Milošić i dodaje da mnogi pogrešno misle kako biti šef znači stajati po strani i gledati kako drugi rade. Cilj joj je bio odmah im razbiti iluziju. Studenti su tako vrlo brzo shvatili da vlasnici malih biznisa moraju i sami zašutati rukave, a odijelo ostaviti za slobodno vrijeme.

Profesorica Lee Ordinsky-Zec Petrovu priču kroz smiješ komentira riječima:

• Možda će katkad morati i oribati zahod kad budu vlasnici restorana, takve se situacije do-

Ipak, iako je atmosfera u restoranu djelovala idilično, studenti su priznali da nije baš sve išlo glatko kao što su mislili.

• Teško je ovamo dovesti ljude u ponedjeljak jer rijetko tko ima naviku ići u restoran tim danom. Teško je i sastaviti rezervacije i složiti stolove tako da bude što više i što dulje popunjeno. Naoko je to jednostavno, ali straga znamo se i svadati kako ćemo raspodijeliti goste da bismo što bolje popunili restoran – priznaje Grcić.

Studenti su među sobom raspodijelili zadatke da bi stvari tekle glatko, pa je tako Stjepko bio zadužen za primanje gostiju, Petar za narudžbe, a Milan za vina.

• Kada dođe mnogo gostiju, važno je brinuti se da nitko ne čeka dugo, a to stvara velik pritisak, pa vas hvata lagana panika – kaže Milan Grabovac.

Cilj im je bio, kažu, da gosti koji ne znaju za projekt ne primijete da su amateri, a sudeći prema zadovoljstvu vlasnice, koja kaže da su bili sjajni, vjerojatno su i uspjeli u toj namjeri.

• Moram posebno zahvaliti gospodi Barbari Milošić, koja nam je omogućila sve to, jer uopće se nije miješala u naš posao; doista je bilo kao da smo mi voditelji tog restorana. Jako smo joj zahvalni na tome i nadam se da smo opravdali njezinu povjerenje i očekivanja – kaže Stjepko Bulić.

Na temelju iskustva stečenog u tom danu vođenja Trattorije Noce studenti će raditi projekciju za godinu dana restorana, s time da će morati ukalkulirati sve troškove kao što su renta, režije, plaće konobara i roba. Takva projekcija na temelju jednog dana i nije najpreciznija, ali svakako će iz njezinе izrade studenti naučiti više nego iz izrade projekcija koje se rade ‘napamet’. Na kraju dana bili su bogatiji za veliko iskustvo jer su dobili priliku da uistinu osjete što znači voditi restoran i mogli su mnogo realnije razmišljati o eventualnim planovima za budućnost.

• Kad ima ljudi i posla, sigurno je da si ispunjen zadovoljstvom, a još kad ti netko kaže da zahvaljuje i da mu je bilo jako lijepo i ugodno, posebno se dobro osjećaš – kaže Milan Grabovac zaključujući da bi se jednog dana volio baviti ugostiteljskim poslom.