Home / Ostalo / Svijet

Svijet

Procjene govore da će Kina najkasnije do 2010. godine preteći SAD po količini emitiranih stakleničkih plinova, posebno ugljičnog dioksida, a što ne čudi s obzirom na to da 68 posto energije dobiva iz ugljena.

Konferencija UN-a o globalnom zatopljenju i ekologiji trajala je na sunčanom Baliju 14 dana i završila nezadovoljno, koliko god sudionici tvrdili da su izuzetno zadovoljni postignutim. Delegati iz 187 zemalja, brojni predstavnici državnih uprava i nevladinih organizacija te predstavnici medija, gotovo 11 tisuća sudionika, uspjeli su se tek usuglasiti da će se zbog problematike globalnog zatopljenja i stakleničkih plinova opet morati sastati te da će o tome dodatno razgovarati u naredne dvije godine. Vrijeme je novac – izreka koja najbolje opisuje ekološku situaciju na Zemlji, ali to sudionike konferencije nije previše zabrinjavalo.

Da bi učinili barem nešto definirali su teme razgovora: akcije koje treba poduzeti kako bi se svi zajedno pripremili za negativne posljedice klimatskih poremećaja, poput poplava i suša, i iznašli način kako smanjiti emisiju stakleničkih plinova, bolje raspodijeliti ekološki prihvatljive tehnologije diljem planeta te pokušati iznaći način financiranja za usvajanje novih tehnologija ali i saniranje posljedica ekološki nesavjesnog ponašanja. Najavljeni razgovori trebali bi u konačnici rezultirati novim konkretnim ograničenjima koja bi trebala stupiti na snagu 2013. godine, nakon što istekne važeći Protokol iz Kyoto.

Prognoze UN-a govore o tome da bi do kraja ovog stoljeća prosječna temperatura mogla porasti šest stupnjeva, što će zasigurno dovesti do ekoloških, ekonomskih i socijalnih problema. Osim klimatskih promjena, u pitanju će biti dovedene i svjetske ekonomije, a o cijenama hrane i energenata teško je i špekulirati. Dok su u prošlom stoljeću glavni zagadači bile razvijenije zemlje, s tri četvrtine emisije ugljičnog dioksida, sada se taj omjer mijenja. U prošlom stoljeću stakleničkim su plinovima Europa i Rusija zajedno pridonijele s 39 posto, SAD s 29 posto, a tek jedna četvrtina odnosila se na zemlje u razvoju. U ovom stoljeću taj se omjer mijenja i očekuje se da će za 20 godina taj postotak za razvijene iznositi 52 posto, a 48 posto za zemlje u razvoju. Znanstvenici procjenjuju da će emisija ugljičnog dioksida u samo 32 godine, od 2005. do 2036., biti istovjetna onoj u cijelom 20. stoljeću, kad je u atmosferu emitirano 267 milijardi metričkih tona ugljičnog dioksida.

Unatoč tako crnim prognozama akcijski plan donesen na Baliju ne sadrži nikakve obvezujuće odredbe na kojima su inzistirale europske zemlje, a SAD ih odbijale. Neraspoloženje prema delegatima SAD-a, koje nisu potpisnici Protokola iz Kyoto, ovaj je put bilo jače nego ikada dosad. Zbog toga su njihovi predstavnici nastojali pozornost usmjeriti prema zemljama u razvoju, a posebno Kini i Indiji, kao sve većim zagadačima i emiterima ugljičnog dioksida. Kinezi su prvi put priznali da sve više pridobivaju globalnom zagrijavanju, ali su obznanili da neće pristati na konkretna ograničenja jer je razvitak i izlazak iz siromaštva njihov primarni cilj.

Osim mjerenja njihova doprinosa globalnom zagađenju, zemlje u razvoju zahtijevale su konkretnu financijsku i tehnološku pomoć i transfer tehnologije iz razvijenih zemalja. Postalo je sve jasnije da će, osim vlastitih ekoloških napora, zapadne zemlje morati financirati i ekološki razvoj zemalja u razvoju, žele li da do njega doista i dođe. Pravo je pitanje tko uopće može zaustaviti rast emisije stakleničkih plinova, u slučaju da se tome uopće ozbiljno pristupi. Stručnjaci upiru prstom na dvije glavne strane – SAD i Kinu. Potonja ima znatne zalihe fosilnih goriva i nema razloga da ih ne koristi radi svoga gospodarskog rasta. SAD ne žele pristupiti tom procesu jer procjene ekonomista govore da bi smanjenje emisije ugljičnog dioksida za 20 posto Amerikance stajalo barem jedan do dva posto domaćega bruto proizvoda. S obzirom na to da američko gospodarstvo trenutačno i onako ide prema recesiji, koja će utjecati i na ostala svjetska gospodarstva, jasno je zašto ih ekološka pitanja trenutačno ne zanimaju. Neki smatraju da svjetski lideri ionako trebaju dići ruke od Busheve administracije te da će i ekologija imati veće izgleda nakon sljedećih izbora u SAD-u. Istodobno, smanjenje proizvodnje u Kini, uslijed ekoloških restrikcija, zasigurno bi uzrokovalo poremećaje na drugim tržištima s obzirom na to da je četvrtina emisije ugljičnog dioksida te zemlje povezana s proizvodnjom robe za izvoz.

Kinesko gospodarstvo ostvaruje rekordne, dvoznamenkaste stope razine rasta, no istodobno se zemlja guši u zagađenom zraku, kao posljedici eksploatacije ugljena kako bi se zadovoljile velike potrebe za energijom. Procjene govore da će Kina najkasnije do 2009. ili 2010. godine preteći SAD po količini emitiranih stakleničkih plinova, posebno ugljičnog dioksida, a što nije začudujuće s obzirom na to da 68 posto energije dobiva od ugljena.

Znanstvenici Electric Power Research Institute tvrde kako bi, i u slučaju da razvijene zemlje prestanu u potpunosti koristiti automobile i ugase sve elektrane na krutu goriva, razina ugljičnog dioksida nastavila rasti zbog stanja u zemljama u razvoju te da bi kritična koncentracija od 450 jedinica po milijunu kubnih metara zraka ionako bila dosegnuta 2070. godine. Ne dođe li do toga, kritična granica bit će dosegnuta mnogo prije, već 2040. Prema posljednjim podacima samo je u 2006. godini u atmosferu emitirano 8,4 milijarde metričkih tona ugljičnog dioksida.

Neki teoretičari smatraju da će se zemlje u razvoju, u trenutku kada dosegnu određeni stupanj razvitka, pobrinuti za ekologiju, no pitanje je hoće li tada biti već prekasno. Samo u Kini svakoga tjedna niče jedna elektrana na fosilno gorivo i dodatno pridonosi emisiji plinova u atmosferu. Činjenica je, koliko god to svjetskim vodama bilo teško priznati, kako je jedino rješenje da razvijene zemlje financiraju ekologiju u zemljama u razvoju te da za nju izdvoje konkretna sredstva. Pritom ne smiju zaboraviti niti ulaganja u svojoj zemlji, što će tu stavku u državnom budžetu višestruko povećati.