Premala kazna za doprinos blamaži Vlade i države

Dugo sam tražila prikladnu metaforu za nekompetentan odnos hrvatske vlasti prema vlastitim međunarodnim obvezama i prema vlastitoj vanjskoj politici. Metaforu za onu dudkovsku snishodljivost prema svemu što dolazi s druge strane granice i nosi ime i prezime koje ne zvuči domaće. Tražila sam metaforu za onu nadmenu bahatost na domaćem terenu, junakčenje u vlastitu selu, za gaženje protivnika. I onaj totalni prezir prema sadržaju koji potpisujemo i onoga što proizlazi kao međunarodna obveza na temelju potpisana. A onda je za Božić stigla e-mailom, iz Ureda virovitičkoga gradonačelnika, na osamdesetak medijskih adresa! Ne metafora, već prava, svježa i autentična slika hrvatske vlasti i njezina upravljanja državom. U prvom redu leži desetak odstrijeljenih veprova. U drugom redu, među ponosnim lovcima čući Mladen Markač, optuženik Haškog suda na uvjetnoj slobodi. Jedan od uvjeta te slobode jest da ne napušta Zagreb. U trećem redu stoji i iznad njih se kao meštar od eventa šepiri ministar policije Ivica Kirin.

Mladenu Markaču dogodilo se ono što mu se nakon odašiljanja takvih slika u javnost jedino i moglo dogoditi. Dežurni sudac Schomburg, na blagdanski praznom sudu, naložio mu je hitan povratak u haaški pritvor. Ostavka koju je podnio minister Kirin nije nikakva kazna za njegov doprinos blamaži Vlade i države. No postoji li za njega uopće odgovarajuća kazna? Gledajući strogo formalno, prekršio je svoju obvezu da uhiti Markača jer ga je zatekao izvan Zagreba. Ali gledajući suštinski, mi smo njime kažnjeni. Jer, minister Kirin i anonimni spin-doktor iz virovitičkoga poglavarstva, koji je osmislio medijsku promociju bilogorskoga lova, upravo su slika hrvatskog upravljanja državom. Lovačku priču priredili su u pravom trenutku, baš kad haaško tužiteljstvo kao božićnu čestitku u Hrvatsku šalje popise osumnjičenika za ratne zločine koji se tek neznatno razlikuju od popisa stanovništva.

Umjesto promjene stigla je slika Kirina, Markača i veprova, kao potvrda gluposti koja caruje širokog popisa osumnjičenika s kojima haaški tužitelj traže razgovore – a to je zahtjev da protiv svih njih budu pokrenute istrage pred domaćim sudovima, od Mate Granića i Ivana Jarnjaka, do svih onih koji su bilo čime u oslobodilačkoj operaciji zapovijedali. Pa i onih koji su proteklih godina najpredanije surađivali s haaškim tužiteljstvom, pripisujući svoje zapovjedne odgovornosti drugima.

Kako bi reagirala koliko-toliko standardna i standardno uređena država na takvu politikantsku i ponižavajuću božićnu čestitku koja joj je stigla iz raspadačuhaškog tužiteljstva kao posljednji pozdrav Carle del Ponte, velike prijateljice našega predsjednika? Tako što bi bez mnogo buke pustila domaćim sudovima da riješe te zahtjeve, pregledaju dokumentaciju, tužiteljstvo zaključi ima li osnove za kaznjeni progon, a diplomacija pripremi političko obrazloženje takve odluke. No da je hrvatska država u stanju tako funkcionirati, ne bi se dovela u situaciju da joj Carla del Ponte sedam godina gradi status zločinačke države jer se drznuo osloboditi svoj teritorij, a pritom najviši državni dužnosnici daju tužiteljici ‘i više nego što je tražila’ da bi mogla bilo čime potkrijepiti svoje teze. Istodobno, ne čine ništa da na međunarodnom planu razotkrivu dvostruka mjerila i politikantski rad toga tužiteljstva, barem onoliko koliko su to javno činili neki bivši članovi toga tužiteljstva.

Umjesto da je branila državu, ključna je djelatnost državne administracije bila: svaliti odgovornost na one druge, unutarnje političke protivnike. Šad kada su se svi našli uokvireni u istom zločinačkom pothvatu haaške tužiteljice, dok im Veselin Šljivančanin zbog njezinih propusta maše s nogometne utakmice, možda je bilo optimistično očekivati – nešto će se promijeniti, netko će shvatiti i početi ispravljati petnaest godina stare propuste. Umjesto promjene, stigla je slika Kirina, Markača i veprova, kao potvrda gluposti koja caruje. Dakle, u novoj godini opet možemo očekivati nova individualna pogađanja? Tko je više kriv? Jarnjak? Šarinić? Ili Granić? Ili tko je najmanje blizak vladajućoj nomenklaturi?