Mladi menadžeri Japanci više nisu bezuvjetno odani kompaniji

Nemilosrdna konkurencija, spajanja i akvizicije, potreba za fleksibilnom radnom snagom, sve više imigranata i sve više zaposlenih žena… iz korijena mijenjaju sliku japanskih zaposlenika, kojima je donedavno kompanija bila obitelj, a posao sigurno utočište.

Kad su bili mladi, moglo se dogoditi da provedu cijelu noć u uredu spavajući ispod stola. Godinama bi izlazili na piće s kolegama i klijentima i vraćali se kući supi-jani u tri ujutro, ustajali već u zoru i ponovno išli natrag u ured. Prihvaćali su dosadne poslove i radna mjesta u provincijskim žabokrečinama bez i jedne riječi. I sve to jednostavno zato što im je kompanija tako naredila. Zamisao o pronalaženju novoga poslodavca nije im ni padala na pamet. Tako je japanski salaryman (jap. sarariman – bijeli ovrtnik; derivirano iz engleskoga) postao ideal modernog Japana, junak srednje klase koji je krasio drugu najveću ekonomiju svijeta nakon užasa Drugoga svjetskog rata. No polako odlazi u povijest. Ta činjenica ima goleme implikacije na zemlju u kojoj je kompanija dominantna institucija u ljudskim životima i utječe ne samo na japanski svijet rada nego i na šire društvo. Promjene na tržištu rada uzele su maha 90-ih, kad su japanske ekonomske brige prisilile kompanije na rezanje radničkih povlastica. Sve je više tvrtki unajmljivalo radnike kratkoročno ili na određeno vrijeme, a da ih pritom nije uobičajeno tretiralo kao članove korporativne obitelji. Japanski poslovi, pritisci stranom konkurencijom, profitirali su od fleksibilnije radne snage. Spajanja i akvizicije također postaju uobičajene, tako da tvrtke više ne mogu ponuditi tradicionalna dugoročna jamstva zaposlenicima čak i kad bi željele. I na kraju, počeo se produživati veliki generacijski jaz.

Današnji mladi profesionalci odbijaju staviti posao u središte svog života ili prihvatiti teškoće i korporativni paternalizam, nekad smatrani normalnom pojavom. Silnice tržišta rada manifestiraju se na nekoliko načina: zbog ulaska sve više žena na tržište rada odnose se na jednakost spolova, na imigraciju zbog dolaska sve više stranaca koji obavljaju poslove neatraktivne Japancima te na starije generacije, tako što se sve više umirovljenika vraća na posao. Ima i distribucijskih posljedica. Japan je jedno od najegalitarnijih bogatih društava na svijetu, a opet ima jedan od najvećih udjela siromašnih zaposlenih. Nadnica je, naime, pala 10-ak posto u proteklih deset godina.

Iako je izraz ‘salaryman’ skovan 1920-ih, kao odrasle menadžerske klase koja je nadgledala industrijalizaciju i modernizaciju zemlje, ideal je postao tek nakon završetka Drugoga svjetskog rata. Postići status salarymana značilo je uspjeh i utvrđivanje statusa srednje klase. Još važnije, značilo je stabilnost. Zaposlenje je bilo više-manje zajamčeno do umirovljenja. Nadnice su u početku bile niske, no povećavale su se stabilnim ritmom do mirovine. Bilo je omogućeno doškolovanje. Tvrtka se brinula o svom zaposleniku i njegovoj obitelji, a salaryman je zauzvrat njoj posvetio život.

Današnji stariji salarymeni stojeći se odnose prema promjeni. Shvaćaju da su zadnji od svoje vrste, no ne osjećaju ni nostalgiju ni frustraciju zbog mladih koji odbacuju njihovu tradiciju.

Takvo noćno krstarenje postaje dio prošlosti, mladi vrijeme izvan ureda smatraju svojim. Starije generacije imaju razumijevanja za ‘novi val’. Od tri stupa japanske ekonomije – zaštite od preuzimanja, cjeloživotnoga zaposlenja i sustava nagrađivanja viših zaposlenika – najteže je shvatiti potonji. Plaće se temelje na stažu, a ne na uspjehu. Zaposlenici su potpločeni veći dio svog života. Nadalje, razlika između najbolje i najlošije plaćenoga zaposlenika istih godina vrlo je mala. S pozicije jednakosti i solidarnosti taj je sustav opravdan, no s druge strane posebno visoka odgovornost i dobri rezultati ne nagrađuju dovoljno ili se uopće ne nagrađuju. Opravdanje za taj pristup jest da primanja salarymana odgovaraju troškovima njegova kućanstva tijekom njegova života. Ipak, sustav se polako mijenja i kompanije nadograđuju onaj tradicionalni. Uvježbavanje, tradicija u skladu s kojom kompanije uvježbavaju zaposlenike za konkretan posao jer na fakultetu ne steknu potrebne vještine, sve je rjeđe dio koncepta.

Posebnost japanskog sustava jest i vlastita banka kompanije koju njeni zaposlenici koriste kao mirovinski fond. Ona daje više kamate na štednju od komercijalne, a tvrtka ima stabilnu kapitalnu rezervu i tako izbjegava zaduživanje vani. Praksa je prekinuta 2000., kad je ekonomija postala nestabilna, zbog straha od gubitka radničkih mirovina. Uz to, kompanija omogućuje smještaj subvencioniranjem stanarine. Kad idu na odmor, zaposlenici se koriste kompanijinim odmaralištima za upola nižu cijenu. Ipak, bez obzira na količinu povlastica i mogućnosti, Japanci uživaju samo manji dio plaćenog odmora (što je svojevrsni nepisani zakon čije kršenje može imati vrlo opipljive posljedice u obliku nenapredovanja u tvrtki ili izostanka bonusa i nagrada) jer u suprotnom osjećaju da nisu lojalni kompaniji. Društvene norme do sada su sprječavale razmišljanje o promjeni posla, koje je zbog seniorskog sustava uz to još i skupo. Sve se to danas mijenja: uzima se više dana odmora, odvaja se osobno vrijeme od tvrtkinoga.

Slovenija je nakon ispunjavanja svih vrlo zahtjevnih uvjeta iz Maastrichta s velikim očekivanjima i nadom prvog dana prošle godine ušla u obitelj država sa zajedničkom valutom eurom. Uvođenje eura slovenskom je gospodarstvu donijelo veliku korist: slovenskim su poduzećima sniženi transakcijski troškovi i osjetno olakšano međunarodno poslovanje. To je pozitivno utjecalo i na gospodarski rast u prošloj godini od nevjerojatnih 7,3 posto. Nažalost, ostvarili su se i neki rizici, koji su zbog neadekvatne reakcije slovenske Vlade usprkos pravodobnim upozorenjima dodatno pridonijeli povećanju inflacije. Prošlogodišnja visoka inflacija, najviša među zemljama eurozone (5,7 posto), zabrinula je građane. Iz tih su razloga prednosti i efekti ulaska eura ostali neopravdano prikreni.

Odlazak Mitje Gasparija s dužnosti guvernera bilo je iznenađenje. Posebice stoga što je vrlo uspješno između hridi Maastrichta vodio slovenski monetarni brod. Pohvale za njegov rad stizale su ne samo od premijera Janeza Janše i ministra financija Andreja Bajuka već i od Europske središnje banke i čelnih ljudi EK-a. Premijer Janša na opće je iznenađenje, iz političkih razloga, vladajućoj koaliciji sugerirao, a ona prihvatila, da ne podrži ponovni izbor Gasparija za guvernera. Dolaskom dr. Marka Kranjca, kandidata vladajuće koalicije, na funkciju guvernera, monetarni tečaj nije više bio tako odlučan kao u Gasparijevo vrijeme. No, bivši guverner misli da euro nije uzrok slovenskih inflatorskih nedaća.

• Stječem dojam da je za mnoge Slovence upravo euro sinonim za poskupljenja. Zaokruživanje cijena od uvođenja eura početkom 2007. godine neznatno je utjecalo na rast inflacije. Poslije smo bili svjedoci daljnjeg rasta cijena, koji je bio samo djelomično posljedica očekivanog tzv. Balass-Samuelsonovog efekta dizanja cijena u rastućim gospodarstvima. Na veću inflaciju više su utjecale neodgovarajuće konkurentne strukture u slovenskoj trgovini i prehrabrenoj industriji. Nema razloga, zbog nekih pogrešaka koje smo napravili sami, tražiti slabosti u euru. Troškovi poduzeća se smanjuju, ljudi mnogo lakše putuju, a i financijske su im usluge dostupnije i lakše usporedive – kaže Gaspari.

I zastupnik stranke Za istinu, poznati sveučilišni profesor i ekonomist Matej Lahovnik misli da je euro Sloveniji donio više prednosti nego slabosti.

• Slovensko gospodarstvo, koje izvozi oko 70 posto BDP-a u eurozonu, nakon uvođenja eura ima niže troškove i to je u velikoj mjeri utjecalo na slovenski gospodarski rast. Negativni je učinak gubitak monetarne suverenosti, što nismo mogli izbjeći – kaže Lahovnik.

Određena psihološka očekivanja posljedica su i nekih poteza slovenske Vlade, koja je predugo tvrdila da protuinflacijske mjere nisu potrebne. Umjesto konkretnih mjera povećavala je zaduživanje, tj. likvidnost. Na sadašnju inflaciju nikako nisu utjecali samo vanjski čimbenici iako su se u svijetu cijene naftne i hrane osjetno promijenile. Slovenska Vlada nerado govori o tome da su unutarnji čimbenici, koji nemaju veze s eurom, ali su direktno povezani s pregrijavanjem gospodarstva, utjecali na inflatorsku gibanje. Osim izvoznih potražnje država je investicijama neodmjereno ubrzava inflaciju.

U svakom slučaju, Slovenija ima mnogo više koristi od odluke da među prvima od država koje su 2004. godine postale punopravne članice uvede euro. Analitičari predviđaju da će se u proljeće inflacija smiriti. Dušan Mramor, minister financija u vladini Antona Ropa, kaže da su se pri preuzimanju eura ostvarili i neki rizici, koji nisu bili sasvim nepredvidljivi.