Remek-djela iz beogradskoga muzeja

Umjetnine hrvatskih slikara i kipara koje su sastavni dio fundusa beogradskoga Narodnog muzeja izložene su do veljače.

Osim Chagallove, kraj prošle godine obilježila je još jedna iznimna izložba – Stotinu vrhunskih djela hrvatskih umjetnika 1850. – 1950., postavljena u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu. S obzirom na to da će ta gostujuća izložba Narodnoga muzeja iz Beograda biti otvorena do 3. veljače, ne treba se čuditi velikom zanimanju likovne publike jer nema druge prilike za upoznavanje s tim vršnim pojedinačnim dijelovima cjelovitih likovnih opusa autora koji nisu označili samo cijelo jedno stoljeće nego i pojedine rane, često upravo mladenački zanesene i istodobno zrele, dionice opusa, primjerice jednoga Ivana Meštrovića, koji je imao narudžbe od ondašnjih vladara iz dinastije Karadordevića.

Zbirka od 900-tinjak umjetnina posljednjih je godina samo nekoliko slika bilo posuđeno Zagrebu za neke tematske ili retrospektivne pregledne (Gecan, Tartaglia), a danas su prvi put na jednome mjestu okupljene umjetnine hrvatskih slikara i kipara koje su sastavni dio fundusa beogradskoga Narodnog muzeja. Od najstarijega slikara Vjekoslava Karasa do Antuna Motike i Julija Knifera, među vrijednim su slikama svakako one Bukovca, Becića, Joba, Seissela, Gecana, Uzelca, Kraljevića, Račića i Tartaglie, Plančića i Vidovića.

Mnoge među njima darovane su Narodnom muzeju, a neke su otkupljene izravno od umjetnika prije stotinu godina, tako da je u tome muzeju formirana zbirka koja ima 900-tinjak umjetnina hrvatskih autora. Mnoge su umjetnine hrvatskih autora u stalnom postavu Narodnoga muzeja, a kao što navodi dr. Zvonko Maković, koji je uz Ljubicu Miljković koautor te izložbe, mogućnost da se ta djela na kraće vrijeme pokažu u Zagrebu otvorila se zbog radova na rekonstrukciji Muzeja.

Sustavno otkupljivana i birana djela uz slikare vrstočom i brojnošću djela ističe se ponajprije kipar Ivan Meštrović, zastupljen kipom Moja majka isklesanim u bijelom mramoru, muškim torzom i reljefima. U Umjetničkom paviljonu publika zastaje i pred skladnim Kršinićevim i Augustinčićevim kompozicijama te manje poznatim Rendićevim figurativnim radovima.

Kao što navodi Maković, ta je izložba veoma važna za našu sredinu. Ta djela nisu ušla u zbirku beogradskoga muzeja slučajno, nego ih se sustavno otkupljivalo i biralo, a bez njih je potpuno nemoguć uvid u opus najvećih hrvatskih umjetnika koji su radili tijekom naznačenoga razdoblja.