Kupnja Migrosa za povećanje izvoza od 600 milijuna dolara

Hoće li hrvatske tvrtke iskoristiti tursku šansu ovisi dijelom o dobroj volji Agrokor, ali i o količini rizika koji će poduzetnici biti spremni preuzeti.

Naime, osim inicijalne (sigurno skupe) kupnje police u Migrosu, tvrtke koje se odluče ući na tursko tržište moraju računati na velika inicijalna ulaganja.

Ovih dana očekuje se konačna odluka o preuzimanju većinskog paketa turskoga maloprodajnog lanca Migros. Ulažak Agrokor u uži izbor kandidata rezultirao je povećanom potražnjom za dionicama tvrtki iz njegova sustava. U posljednjih mjesec dana vrijednosti dionica Jamnice, Leda, Zvijezde i Konzuma narasle su između 15 i 35 posto. No, uspješno li Agrokor akquirirati Migros, posljedice bi mogla osjetiti poduzeća iz sustava Agrokor ali i dobar dio hrvatskih proizvođača robe široke potrošnje, kao i naša ekonomija u cijelosti.

Pogledajmo najprije kako bi se ta akvizicija u čisto komercijanom smislu mogla odraziti na poslovanje Agrokor. Migros djeluje na turskom tržištu putem mreže od 950 prodajnih mjesta, što je približno 50 posto više od današnjih prodajnih mjesta Konzuma. Turska je, sa svojih iznad 70 milijuna stanovnika, više nego tripot veće tržište od zbroja svih tržišta na kojima Agrokor (i većina hrvatskih tvrtki) danas aktivno djeluje.

Za Agrokor je izuzetno važno da je tursko maloprodajno tržište još uvelike rascjepkano i da tzv. moderni segment pokriva svega oko 30 posto tržišta. Dakle, slijedi restrukturiranje tržišta u smjeru organizirane maloprodaje koja će se najvećim dijelom dogoditi putem daljnje konsolidacije. A to je upravo ono što je Agrokorov Konzum uspješno napravio u Hrvatskoj u posljednjih 10-ak godina. Dakle, Konzum ima know-how da bude aktivan i uspješan u daljnjoj konsolidaciji turskog tržišta. Za Konzum, ali i za sve kompanije iz sustava Agrokor, ta neće akvizicija neće donijeti samo jednokratni rast prihoda već je zapravo riječ o kupnji platforme za daljnji rast na golemome turskom tržištu.

Ipak, potencijalne koristi te akvizicije za ostale članice Agrokor stvarno su velike. Dio velikih dobavljača, snažnih multinacionalnih kompanija, koje se danas tvrdo postavljaju prema Konzumu, a možda i prema Migrosu, morat će više respektirati buduću objedinjenu snagu nabave tih sustava. Svi ostali, dakle domaći dobavljači koji će s hrvatskih policia Konzuma dospjeti i na turske police Migrosa, morat će to platiti jednokratnom ulaznicom, ali i još višim rabatima. Isto će vrijediti i za turske dobavljače koji će, kao dosadašnji partneri Migrosa, potražiti mjesto na policama Konzuma u Hrvatskoj. Ilustracije radi, budu li se na pretpostavljenih zajedničkih 4,5 milijardi dolara vrijednosti nabave Migrosa i Konzuma nabavni uvjeti popravili za samo jedan postotak, godišnja ušteda iznosit će oko 45 milijuna dolara.

Nadalje, uspješno li Agrokor svojim proizvodnim kompanijama (ponajprije Ledu, Jamnici, Zvijezdi i Belju) osigurati 10 do 15 posto prostora na policama Migrosa, to bi mu donijelo dodatnih 250 do 350 milijuna dolara prođaje. S obzirom na to da je tursko maloprodajno tržište daleko od zreloga, a realni GDP u posljednje dvije godine raste prema prosječnoj stopi od približno sedam posto, prostora za rast ima još jako mnogo.

<p Zakorači li Agrokor na taj način na tursko tržište, zasigurno neće nastaviti djelovati samo putem maloprodajnog lanca već će potražiti moguće sinergije i s ostalim dijelovima svoga golemog sustava.

Vjerujem da su Agrokor i njegovi savjetnici dobro procijenili moguće sinergije i prema njima odredili i cijenu svoje konačne ponude. Važno je da Agrokor u akviziciju uđe s realnim scenarijem, da ju ne preplati, imajući na umu da sve što slijedi neće biti ‘med i mlijeko’. Naime, osim neospornih potencijala turskog tržišta, ono je vrlo kompetitivno i zahtjevno, pa i veliki i dobro organizirani Carrefour niti nakon pet godina poslovanja u Turskoj još ne uspijeva poslovati s dobiti. Carrefour je procijenio da mu njegove sinergije neće opravdati očekivanu razinu cijene Migrosa i odlučio je odustati od te akvizicije.

A što bi hrvatski proizvođači robe široke potrošnje, ujedno dugogodišnji Konzumovi partneri, mogli imati od ove potencijalne akvizicije? Kad je slovenski Mercator krenuo u osvajanje regije, sa sobom je vukao vodeće slovenske proizvođače i u pravilu im je, na svojim policama izvan Slovenije, osiguravao 40 posto prostora.

S obzirom na to da su hrvatski brendovi nepoznati u Turskoj, a i turski potrošači imaju svoje potrošačke navike i preferencije, ne može se očekivati da im Agrokor osigura takvu poziciju odmah na početku. Uz pretpostavku ukupnog udjela ‘hrvatske police’ od umjerenih 20 do 25 posto, to bi značilo dodatnih oko 500 do 600 milijuna dolara prihoda hrvatskih proizvođača, što bi bio rast hrvatskoga robnog izvoza iznad pet posto. Nikakva papirnata ‘izvozna ofenziva’, nikakve aktivnosti udruge izvoznika, gospodarske komore i gospodarske diplomacije (postoji li ona uopće?) ne mogu polučiti takav rezultat. Pretpostavimo li da će polovina toga prostora biti rezervirana za poduzeća iz sustava Agrokor, ostalima bi još ostao vrlo zanimljivi dio kolača od 300-tinjak milijuna dolara.

Hoće li to hrvatske tvrtke iskoristiti ovisi dijelom o dobroj volji Agrokor, ali i o količini rizika koji će naši poduzetnici biti spremni preuzeti. Naime, osim inicijalne (sigurno skupe) kupnje police u Migrosu, tvrtke koje se odluče ući na tursko tržište moraju računati na velika inicialna ulaganja. Naime, tursko je tržište izuzetno konkurentno, a naši brendovi redom su nepoznati. Uspjeh će izostati bude li se takav potvrdio nadgledao iz fotelja u Zagrebu. Svaki partner kojemu Agrokor otvori vrata Migrosa morat će biti spreman na velika ulaganja u različite promocije i podrške plasmanu svojih proizvoda. Svi će morati zasukati rukave, dobro analizirati svoje perspektive na turskom tržištu, razraditi dugoročnu strategiju i organizirati svoju infrastrukturu u Turskoj.

Uspjeha nema bez rizika, a tursko je tržište daleko veće od onoga što Migros danas nudi, pa se, pri osmišljavanju strategije, isplati pomaknuti horizonte. Zato smatram da će eventualni ulazak Agrokora u Tursku biti i veliki test konkurentnosti hrvatskih poduzetnika. Konkurentnost ne možemo promatrati samo kroz cijenu i kvalitetu već valja uzeti u obzir i sve što poduzetnici osmišljeno poduzimaju (i riskiraju) kako bi svojim proizvodima osigurali mjesto u košari što većeg broja potrošača.

Ne bude li Agrokor prezentiran u naplati ulaznice i budu li poduzetnici spremni na rizik, hrvatsko bi gospodarstvo napokon moglo znatno popraviti svoje jedne izvozne statistike. Doduše, Agrokor će morati, u znak pažnje prema turskim partnerima, u svojim trgovinama u Hrvatskoj ustupiti dio prostora i njihovim proizvodima, ali nadamo se ne odveć nauštrb domaćih proizvođača. Za hrvatsko je gospodarstvo također jako važno da Agrokor, kao najveći privatni sustav, svoj prostor za daljnji rast što češće traži izvan Hrvatske. Prvi je razlog to što on sa sobom može povući veliki dio ostalih hrvatskih poduzetnika, a drugi leži u činjenici da su Agrokorove sveprisutne operacije u Hrvatskoj prevelike za takvu domaću ekonomiju te da bi on, svojim daljnjim fokusiranjem na širenje u Hrvatskoj, postajao sve veći teret i uteg razvoju slobodnoga tržišnog natjecanja.

Na kraju, vratimo se mogućem utjecaju ove transakcije na Agrokor, ali iz organizacijskog i razvojnog kuta. Tako veliku ponudu Agrokor ne može financirati isključivo dugom, već je u utakmicu ušao s financijskim sponzorom i/ili je osigurao ‘pre-IPO’ financiranje. U svakom slučaju, nakon akvizicije uslijedit će i vrlo zanimljivo ‘drugo poluvrijeme’, nakon kojega će se znatno promijeniti i vlasnička struktura (Agrokor ili Konzuma).

Eventualni izlazak na Londonsku burzu vrlo je atraktivna opcija, ali osim obilja prednosti donosi i mnogo strogih zahtjeva čije bi ispunjavanje stubokom promijenilo dosadašnji način upravljanja i odlučivanja u Agrokoru. Ivica Todorić je dosad tvrdoglavio išao putem od kojega su ga svi odgovarali i nije polagao račun nikome. Riskirao je mnogo i često, ali je na kraju izgradio kompaniju respektabilnih dimenzija. Pritom mu je vlasnička struktura pružala golem manevarski prostor, brzinu i fleksibilnost u odlučivanju.

Uspješno li akvizicija Migrosa, zbog znatnoga vlasničkog interesa financijskog sponzora ili burzovnih pravila, redefinirat će se buduća politika korporativnog upravljanja Agrokor. U kojoj će to mjeri utjecati na kvalitetu i brzinu odlučivanja pokazat će vrijeme.

Imajući to na umu zanimljivo je prisjetiti se što je nedavno napravio najveći dioničar Actavis Bjorgolfsson Thor, koji je donedavno kontrolirao 36 posto kapitala Actavis. Nakon dvije neuspjele velike akvizicije Actavis, dao je javnu ponudu i otkupio ostatak dionica s namjerom da kompaniju delista s burze.

Naime, procijenio je da je, u ovoj fazi koja zbog konsolidacije sektora otvara velike mogućnosti rasta, kompaniji potrebna veća fleksibilnost i brzina u donošenju odluka, a da kruta pravila Islandske burze i prestroge oči analitičara to ograničavaju, što rezultira propuštanjem prilika i usporavanjem razvoja kompanije.

Naravno, da bi vratio priču s Actavisom na početak, Thor je prije prošao put kojega sada prolazi Todorić. Smanjivao je svoj inicijalni udjel u Actavisu na račun novih dioničara kako bi kompanija osigurala novac za financiranje prethodne razvojne faze.

Ako i ne uspije u toj akviziciji, Todorić ne treba žaliti. Agrokor je odradio izvrsnu vježbu, dospio na radare velikih igrača, dokazao sebi i drugima da nije problem osigurati novac onome tko ima dobar projekt i referencije, a strukturiranje financiranja samo je pitanje kreativnosti sudionika transakcije.

I, možda važnije od svega, ta je akvizicijska prilika napokon potaknula Agrokor, a možda i ohrabriša još neke hrvatske tvrtke, da tražeći prostor za rast, osim tradicionalnih tržišta uže regije, priliku potraže i na većim brzorastućim tržištima.