Bilo je vrijeme da se mladem Afflecku pruži prilika na velikom platnu, a tko mu može ponuditi bolju od njegova starijega brata Bena? Nadahnut romanom, kao i 99 posto američkih filmova, Nestala bez traga prati slučaj otete djevojčice kroz oči ‘dečka iz kvarta’ Patricka Kanzieja, Wannabeja, privatnog detektiva koji biva uvučen u mnogo veću priču nego što je na početku mislio. Trend depresije i neo-neorealizma (koji bi to već neo bio, možda postneo?) i dalje je u punoj snazi u Hollywoodu pa je film tmuran, sumoran i ide da leko da bi prikazao sirotinskih irska bostonska predgrađa (u posljednje vrijeme abnormalno popularna na filmu, čak se može govoriti o obuhvatnom prelasku na jade bijelaca u Americi, za promjenu) u kojima žive narkomani, cugeri i svi ostali oblici američkoga topovskog mesa. Očito je, nai me, da Affleck ide za što ‘neestetskim’ prikazom tih jadnika.
Film prolazi nekoliko faza, vrlo dobro i sigurno režiran, od običnog trilera do malo složenijega, da bi na kraju završio u pomalo moralizatorskom tonu koji ga spušta u niži razred. Ne bez zadrške, dođuše. U pitanju je koncept Serpica prema kojem mali Patrick želi ‘učiniti pravu stvar’, izraz je praktički postao američki brend, i to učini bez obzira na stvarnost koja nalaže sivi pristup umjesto crno-bijelog. Ipak, Affleck nije toliko naivna da potpuno upadne u zamku jeftinog i dokazano promašenog moralizma ‘intelektualaca ispod staklenog zvona’, pa film završava pitanjem. Na kraju krajeva, jednim mogućim, ruku na srce. Scenarički pristup, prema kojem nije više lako ni odlučiti što znači biti dobar, a kamoli to i provesti, i koji konačno savršeno uzmije život kao niz nijansi i kompromisa u kojima je moguće izabrati samo manje zlo, počeo je u serijama, do savršenstva doveden u Na rubu zakona, a uspješno se širi cijelom kinematografijom.
