Polančec si ne smije dopustiti da ostane Sanaderov vatrogasac

Potpredsjednik za gospodarstvo u drugom mandatu mora postati žešći čuvar ekonomske logike u Banskim dvorima.

Nekoliko tjedana nakon što je 2005. stupio na dužnost potpredsjednika hrvatske vlade, Damira Polančeca ‘poslalo’ je u Maksimir. Ondje se morao obratiti sudionicima skupa koji su sindikati organizirali za Praznik rada, 1. svibnja. Novočvršeni političar doživio je gromoglasne zvižduke i svakakva dobacivanja.

Oni koji Polančeca nisu poznavali, nakon toga su mu davali nekoliko mjeseci prije nego što ga se premijer Sanader riješi. Krugovi bliski Banskim dvorima tvrdili su da je vrlo teško dolazio u priliku izboriti se i za prijam kod premijera. Ispostavilo se, međutim, da je dotadašnji Podravkin menadžer izdržljiviji nego što se činilo. Brzo je svladao tajne ministarskog zanata, počeo je odradivati osjetljive privatizacijske poslove, u javnosti se prometnulo u smirenog političara spremnog na dijalog, prihvaćao je biti gromobran za tude pogrešne odluke (opatijski hoteli, KIM…).

Na kraju ne samo da je ostao potpredsjednik za gospodarstvo i u novoj Sanaderovoj vladi nego je kao svojedobno Borislav Škrgo dobio dvostruku funkciju. Škrgo je jedno vrijeme bio potpredsjednik i ministar financija; Polančec je sada potpredsjednik i ministar gospodarstva.

U tom je priznanju, međutim, i velika prijetnja za Damira Polančeca. Ako mu je prvi mandat počeo pred nezadovoljnim sindikalistima, isto bi mu se moglo dogoditi i na početku drugoga. Koliko god premijer Sanader preko sebi odanog sindikalista Ozrena Matijaševića gasio pobunu zbog toga što je inflacija došla do granice na kojoj se teško kontrolira (5,8 posto u prosincu), slabi su izgledi da će se moći smiriti i Anu Knežević iz SSSH-a. Može se očekivati da premijer Sanader neće pred prosvjednicima 12. travnja. To će, vrlo je izgledno, biti u opisu radnog mjesta potpredsjednika iz Koprivnice.

Jednako tako, ako zbog višegodišnjeg ignoriranja prijetnji hrvatskom gospodarstvu i niza propuštenih prilika da se u vrijeme ‘debelih godina’ riješe temeljni problemi nacionalne ekonomije 2008. eskalira socijalno nezadovoljstvo – prvi bi mogao biti žrtvovan upravo potpredsjednik Vlade i ministar gospodarstva.

Već prvi tjedan nakon formiranja nove vlade pokazuje se koliko su sve strategije, uključujući i poznati Koalicijski ugovor s HSS-om i HSLS-om, blago rečeno – manjkave. U njima nema odgovora na pitanje kako se postaviti prema inflaciji.

Zato se i ide na ‘spinove’ kakvo je osnivanje ‘zajedničkog tripartitnog povjerenstva (vlada, sindikati, poslodavci, nap. a.) koje će pratiti rast cijena’. Smiješno je i žalosno čitati da će to povjerenstvo pratiti rast cijena i Vladi predlagati ‘mjere kojima bi se ublažio udar na standard građana’. Porezni obveznici s pravom mogu postaviti pitanje zašto plaćaju Vladi. Umjesto da ona predlaže mjere, trebaju joj sindikati i poslodavci.

Odgovornost Damira Polančeca u novom mandatu Sanaderove Vlade vrlo je velika. On je jedan od rijetkih u Vladi koji je došao iz realnog biznisa i morao bi razumjeti cjelinu makroekonomskih politike.

Polančec može birati. Može biti onaj koji će izvršavati narednja bez obzira na to koliko bila dugoročno ekonomski utemeljena. To, među ostalim, znači da može ostati dežurni vatrogasac za privatizacijske i stečajne slučajeve i parcijalne projekte. Može se odlučiti i za radikalnu varijantu, u kojoj će biti spreman dati i ostavku ako se u političkim igrama kratkoročni interesi još jedanput stave ispred popravljanja ekonomskih temelja države.

Kao što poručuje guverner Rohatinski, kojeg su iz Vlade lani napadali da širi paniku kad najavljuje rast inflacije, ‘vlast bi morala početi djelovati na uzroke, a ne na ublažavanje posljedica’. Umjesto da se svim silama bori protiv sindikalnih prosvjeda, premijer Ivo Sanader mora izračić s programom bolnih reformi, pa i pod cijenu da se na.