Službeno NIS još nije prodan, neslužbeno jest, i to za sitniš

Ruski je div Gazprom za Naftnu industriju Srbije ponudio 400 milijuna dolara, što je znatno ispod cijene koja se realno procjenjuje na dvije milijarde eura.

Saga i naglašanja o prodaji Naftne industrije Srbije ruskom Gazpromu nastavlja se i četvrti tjedan. Rusi nisu odustali od kupnje, ali nisu ni ponudili veću cijenu koja bi zadovoljila apetite, ne toliko srpske Vlade koliko javnosti, kojoj se i dalje prikazuje da je prodaja za samo 400 milijuna eura dobar posao jer će se osigurati dugoročna energetska učinkovitost. Pod time se misli da će Rusija izabrati Srbiju kao zemlju kroz koju će prolaziti glavni krak plinovoda Južni tok koji bi od crnomorske obale trebao doći do EU, odnosno Italije. Međutim, je li doista tako? Sijka Pištolova, urednica internetske stranice Energy observer, koja je prva doznala za moguću prodaju NIS-a i upozorila na pogubnost takve odluke, za Lider kaže da Rusi ne razmišljaju o plinovodu jer još nisu spremni za gradnju.

• Da i razmišljaju o gradnji glavnog toka plinovoda kroz Srbiju, kontaktirali bi i s hrvatskom stranom jer je logično da nastavak ide uz Janaf. Međutim, ja takvu informaciju nemam. Informacije o pregovorima nema ni s hrvatske strane, a kao razlog navodi se mogućnost da će Južni tok ići iz Srbije u Grčku, pa odatle do Italije. I jedna i druga informacija donekle su točne jer postoji ideja da se u Bugarskoj trasa račva u dva dijela. Južni bi išao prema Grčkoj, a sjeverniji preko Hrvatske. Ipak, dok u Gazpromu ne donesu konačnu odluku, a prema Pištolovoj to neće biti skoro, teško se može procijeniti tko će uživati blagodati ubiranja novca od tranzita.

Neizvjesnost oko plinovoda, međutim, ne smeta srpskim ministrima da sa sigurnošću tvrde kako će Južni tok, i to glavni dio kraka, proći kroz Srbiju. Isto tako već neko vrijeme, suočeni s pritiskom javnosti, najavljivaju da cijena za NIS neće biti manja od dvije milijarde eura. Prema nekim procjenama to i jest realna vrijednost, ali teško da bi Rusi pristali na toliku cijenu, ističe Pištolova, koja ujedno tvrdi da je NIS već prodan, i to za mnogo manje novca od dvije milijarde eura, a sada se samo traži način da se to nekako priopći javnosti. Kupnjom NIS-a ruske bi tvrtke osim monopolističkoga položaja u proizvodnji naftnih derivata zauzele sličan položaj i po broju benzinjskih crpki. Naime, Lukoil je kupnjom Beopetrola došao u posjed otprilike 180 crpki koje su nekad bile u Ininu vlasništvu. S NIS-ovim bi, pak, crpkama posjedovale 60-ak posto tržišta.

Međutim, otkako je preuzeo vlasništvo nad crpkama, Lukoil je imao mnogo problema. Optuživali su ga da nije ispunio obveze iz socijalnog programa, pa je čak bilo i najava da će ugovor biti raskinut. To se, međutim, nije dogodilo, ali problem s rukovođenjem 180 crpki trebao bi zabrinuti i opomenuti rukovodeće ljudje u zemlji jer pokazuje kako su ruske tvrtke navikle poslovati, upozorava Pištolova.

Priča o monopolu ne završava ni na crpkama. Naime, Gazprom je i većinski vlasnik Jugorosgasa, tvrtke koja opslužuje potrošače plinom. Zbog toga ne treba sumnjati u Gazpromovu želju da kroz Srbiju proveđe krak plinovoda, jedino je pitanje kolikog promjera i koje namjene. Pištolova je uvjerena da će Rusi sagraditi samo dio plinovoda, prije svega zbog sebe samih, da bi Jugorosgas mogao neometano poslovati i prodavati energete.

Ruski energentski div ništa, pak, ne prepušta slučaju, njegovi se kraci šire svijetom, a Srbija je u tome tek mali zalogaj. U Rusiji je prošle godine otkriveno čak 44 nalazišta plina među kojima su dva velika u istočnom Sibiru: istočno Alinskoje i sjeverno Talakanskoje. Zalihe ruskog plina 2007. povećale su se za 550 milijuna tona. Prvi su put u toj zemlji rasle brže od vađenja plina, a i rezerve nafte skočile su 20 posto u odnosu na eksploataciju. Procjenjuje se da Gazprom raspolaže s najvećim zalihami plina na svijetu. Od cjelokupnih svjetskih rezervi 17 je posto njegova. Brojke se stalno mijenjaju, ali njihove su zalihe 30-ak trilijuna kubnih metara plina, što je prema današnjim cijenama vrijedno više od 182 milijarde dolara. Kad je riječ o eksploataciji, Gazprom vadi 20 posto od ukupnih svjetskih količina i oko 85 posto od ruskih.

Osim što ima svoje bušotine, tvrtka je i vlasnik goleme mreže plinovoda dugačkih 156,9 tisuća kilometara. Osim Rusiji Gazprom prodaje plavo gorivo 32 zemlje svijeta.

Europa, koliko god se trudila, još ovisi o plinu iz Rusije. Godine 2006. Zapadnoj je Europi Gazprom prodao 161,5 milijardu prostornih metara plina, a bivšim sovjetskim republikama 101 milijardu kubika.

Jedan je od glavnih Gazpromovih zadataka račanje smjerova plinovoda. Gradi se Sjeverni tok kojim će plin ići iz Štokmanovca, nalazišta u Barentsovom moru, u sjeverni i srednji dio Europe. U srpnju 2007. Gazprom je odabrao francusku kompaniju Total za partnera u prvoj fazi realizacije projekta Štokman. Na tom se poslu u listopadu pridružila i norveška kompanija Statoil Hidro. U bližoj budućnosti predviđa se da će Zapadna Evropa od Rusije kupovati 200 milijardi kubika plina na godinu.

Još se 2005. počeo graditi Plavi tok prema Turčkoj, a s Italijom se planira graditi Južni tok, za koji se u Srbiji nadaju da bi mogao proći kroz njihovu zemlju premda je Gazpromov privatni plan da će taj plinovod proći po dnu Crnog mora od ruske obale do Bugarske pa zatim do Grčke i Italije. Ako tako ostane, u pravu su oni koji tvrde da će Srbija ostati kratkih rukava i da je NIS prodan za sitniš – ako je prodan.