Inzistiranje dioničara na isplati dividende može biti i izraz nepovjerenja u menadžment i perspektivu tvrtke. Tada se novac usmjerava u druge kompanije s uvjerljivijom budućnošću.
Sezonu isplate dividendi za 2007. otvorio je gotovo tradicionalno Hotel Dubrovnik najavom isplate predujma dividendi u siječnju 2008. Taj zagrebački hotel već nekoliko godina zaredom početkom godine isplaćuje predujma dividendi na poticaj većinskog vlasnika ACI grupe. Prava sezona dividendi u Hrvatskoj počinje, međutim, tek za nekoliko mjeseci, kad će se početi održavati prve godišnje skupštine dioničara. Ove će godine posebno zanimljive biti odluke o dividendama u tvrtkama koje su u lanjskim inicijalnim javnim ponudama stekle mnogo malih dioničara. Oni su nakon IPO-a sada spremni za sljedeću lekciju iz maloga dioničarstva – dividende. Neslužbeno će T-HT isplatiti 20-ak kuna dividendi po dionici, što znači da će svaki vlasnik maksimalnog paketa dionica iz inicijalne javne ponude, odnosno 63 dionice, dobiti oko 1.260 kuna. Iako se u T-HT ulagalo radi brze zarade od očekivanog naglog skoka cijena, dioničarima koji odluče zadržati T-HT na dulji rok stalnost u isplati dividende mogla bi biti ugodan bonus.
Odluka o tome isplatiti dobit u obliku dividende, prebaciti je u zadržanu dobit i iskoristiti za razvoj poduzeća ili odabrati kombinaciju tih dviju opcija nije nimalo lagana.
- Na to pitanje postoji mnogo odgovora, ovisno o kutu iz kojeg se problem promatra. Zato se i kaže da je politika dividendi problem ‘dvoručnog’ odvjetnika: u jednoj ruci ima mnogo razloga za isplatu, a u drugoj bar isto toliko da ih se uopće ne isplati – kaže prof. dr. Silvije Orsag, pročelnik Katedre za ekonomiku poduzeća na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu.
Dividenda obično nije glavni motiv za kupnju dionice, kao što ni smisao poslovanja kompanija koje kotiraju na burzi obično nije isplata dividendi. Međutim, za razliku od cijene dionice politika dividendi može značiti stabilnost koju neki ulagači traže, pa su dividende svojevrsna reklama uspješnosti tvrtke. To ne vrijedi za sve tvrtke: brzorastuće tvrtke zaradu obično reinvestiraju u razvoj, a za isplatu dobiti dividendama obično se odlučuju već etablirane, uspješne kompanije ili tvrtke koje ne mogu cijelu dobit iskoristiti za daljnja ulaganja. Katkad je odluka vlasnika kompanije o isplati dividende i pitanje povjerenja u menadžment i perspektivu tvrtke jer su dividende oblik izvlačenja novca iz poduzeća. Ako tvrtka ne posluje dovoljno profitabilno, vlasnici novac dobiven od dividendi mogu uložiti učinkovitije i obrnuto. Svi ti razlozi za i protiv dividendi otežavaju odluku treba li kompanija isplati dobit ili dio dobiti putem dividendi.
Menadžerima utjeha može biti to da ni stručnjaci nemaju jedinstveno stajalište kad treba, a kad ne treba ne isplaćivati dividende.
- Kad kompanija realizira velik novčani tok, a nema zahtjevnih razvojnih ulaganja, poželjno je zadovoljiti dioničare isplatom većeg iznosa dividende ili otkupom vlastitih dionica vratiti dio novca dioničarima. Tako se dioničarima pokazuje da se o njima aktivno brine, što pridonosi izgradnji čvršćih veza i povjerenja. Vrijedi i obrnuto: u godinama kad se realiziraju investicijski pothvati koji će osigurati budući velik rast vrijednosti pametnije je veći dio dobiti zadržati u kompaniji i upotrijebiti za financiranje razvoja. Generalno, kompanije koje su dioničarima isporučile zadovoljavajući prinos rastom vrijednosti dionice neće biti pod pritiskom isplate znatnijeg iznosa dividende. Osnovni motiv za ulaganje, bar kod ozbiljnih ulagača, nije dividenda, nego rast vrijednosti dionice – smatra Željko Perić, vlasnik konzultantske kuće Caper.
Odnos s dioničarima glavni je razlog zbog kojega kompanije formuliraju politiku dividendi, a dioničari imaju različita očekivanja. Američki autori Stewart Myers i Alan Marcus te njihov britanski kolega Richard Brealey misle da dio investitora očekuje stalan priljev gotovine od svog portfelja dionica jer se dividende smatraju potrošnom ‘dobiti’, a kapitalni su dobici ‘dodaci glavnici’, koji ne moraju biti potrošeni. Gotovinu se može generirati i iz dionica koje ne isplaćuju dividende, tako da investitori povremeno prodaju samo mali dio svojih paketa dionica. To, međutim, nije uvijek praktično, a može značiti i dodatne transakcijske troškove. U svojoj knjizi Fundamentals of Corporate Finance tri autora navode i rezultate istraživanja o osnovama politike dividendi u američkim poduzećima koji se mogu sažeti u četiri točke: prvo, tvrtke uglavnom imaju dugoročne ciljane omjere isplate dividendi, odnosno dijela dobiti koji se isplaćuje u obliku dividende; drugo, menadžeri su više usredotočeni na promjene dividendi nego na njene apsolutne iznose; treće, promjene dividendi slijede pomake u dugoročno održivoj zaradi, što znači da su stabilnije od kratkoročnih promjena u zaradi poduzeća; i posljednje, menadžeri nevoljko uvode promjene koje bi mogle imati negativne posljedice, a posebno ih zabrinjava smanjenje dividendi.
Tonči Barbić, voditelj Odjela boniteta Cofacea Hrvatske, protivnik je isplate dividendi.
- Generalno, isplaćene dividendi nikad nije pozitivna za kompaniju. Ona utječe negativno na novčani tok i može utjecati na likvidnost tvrtke. Tvrtkama aktivni u cikličnim branšama preporučuje se da zadrže veći dio dobiti i tako osiguraju normalno funkcioniranje i u razdobljima kad pokazatelji branše krenu u negativan smjer. To vrijedi i za tvrtke koje su pokrenule ili planiraju pokrenuti veće investicije ako je riječ o upotrebi vanjskih izvora financiranja. Ozbiljan investor razmišlja dugoročno i ne donosi odluke koje bi zadovoljile samo kratkoročne ciljeve. Pamatno je osigurati stalnu stopu povrata kapitala na koju mogu računati i u sljedećim godinama i zadržati dio dobiti za daljnji razvoj tvrtke. Velike su oscilacije znak nestabilnosti – kaže Tonči Barbić.
S Barbićem se načelno slaže i Tonči Korunić, član Uprave Interkapital vrijednosnih papira, koji misli da dividende u pravilu isplaćuju tvrtke koje su u zreloj fazi i nemaju više atraktivnih razvojnih mogućnosti.
- Tvrtke koje mogu ulagati tako da ne razvodne ROE odnosno EPS ne bi trebale isplaćivati dividendu, nego zadržanu dobit koristiti s financijskom polugom za financiranje novih projekata – kaže Korunić.
Jedan od motiva zbog kojih se dioničari i uprave mogu odlučiti za ili protiv dividendi jest i porezni tretman. U SAD-u je do 90-ih porez na dividende bio 50 posto, a porezna stopa na kapitalnu dobit 20 posto. Nije čudno da se sredinom 80-ih isplaćivalo najniže dividende u financijskoj povijesti zemlje. Danas su te dvije stope izjednačene na 15 posto, no porezni su stav ipak favorizira kapitalnu dobit, i to pravilom da se porez na dividende mora platiti odmah, a na kapitalnu se dobit može odgoditi dok se ne proda dionica. U Hrvatskoj poreza na kapitalnu dobit nikad nije bilo, a porez na dividende uveden je najprije 2001., da bi ga se ukinulo 31. prosinca 2004.
- Nepostojanje oporezivanja dividendi (što smatram ekonomski ispravnim) ne utječe na preferenciju vlasnika za isplatu dobiti, to je pitanje ekonomske logike: zadržati kapital u tvrtki koja ga može oplećivati ili ga povući i usmjeriti u druge kompanije. Ipak, kad bi bilo poreza na dividendi, dobit bi se dioničarima mogla isplaćivati putem programa ‘share buy back’, tj. tako da izdavatelji otkupe vlastite dionice koje se zatim može poništiti ili, pak, smanjenjem temeljnoga kapitala.
Porezno optimalnih rješenja uvijek se nađe, no ona nisu uvijek najjeftiniji i najjednostavniji put, zbog čega je dobro da ne postoji porez na dividende, kojim se porezni oblik dohotka poduzeća drugi put oporezuje – kaže Korunić.
Ukidanje poreza na dividende neke je kompanije zasigurno motiviralo da zadržanu dobit iz više godina isplate u dividendama za 2005. i 2006. Takav je potez, primjerice, povukao Ericsson Nikola Tesla, koji je nakon dividende od 19 kuna za 2005. iz dobiti 2006. isplatio dividendu od čak 320 kuna. To su među hrvatskih tvrtkama bile najveće dividende po dionici i najveći dividendi prinos za 2006.
Dobri devetomjesečni rezultati 2007. naznaka su da će se politika isplate dividendi iz 2006. uglavnom nastaviti i za 2007. Neki individualni vlasnici velikih tvrtki poput Gavrilovića svoj uspjeh djelomice objašnjavaju i odricanjem od dividendi, odnosno zadržavanjem cijele dobiti iz godine u godinu.