Mnogo vike ni za što ili, bliže nama, tresa se brda – rođio se miš. Ja sam legenda, sa svom svojom produkcijom, cirkusom koji su priuštili građanima New Yorka, Smithom, koji, ‘by the way’, nije ni blizu Hanksu u Brodolomu života, marketingom itd. nije ni blizu legende. Priča je iznimno zahvalna za ekranizaciju, pogotovo u današnje vrijeme svemogućeg boga specijalnih efekata, ali i zato što bi nam se svijet uistinu mogao svaki čas raspasti kad prst na okidaču najvećeg arsenalu oružja drži čovjek sumnjive inteligencije, a njegovi bliski frendovi stalno očekuju dobre vijesti iz raznoraznih opskurnih laboratorija u kojima se sećaju izvanzemaljci ili što već. Ako još niste čuli o čemu je riječ, film je treća ekranizacija istoimenog romana Richarda Mathesona iz 1954. godine. Čovjek bi, valjda, danas teško povjerovao da smo bliže raspadu nego kad su svi spavali s nuklearnom štrijelom pod jastukom.
Will Smith je briljantni znanstvenik koji je, čini se, ostao jedini preživjeli nakon ‘bijega’ virusa iz vojnog laboratorija, virusa koji je potamnio veći dio stanovništva, a mali dio pretvorio u zombije koji vole ljudski odrezak. Sad, da izbjegnemo očite observacije o temi koja je popriličan broj puta već filmski obrađena na ovaj ili onaj način u kulturnim hororima, a u posljednje vrijeme u Boyleovih 28 dana, treba reći da podloga pokreće kreativne slike. A i konkurenciju, jer ako je napravljen prazni London, onda mora biti i New York, samo spektakularne. Ipak, moglo se tu mnogo više napraviti, u radnji i u glumi. Smith je sterilan, a takva je i radnja, koja se odvija brzo, ali bez previše sadržaja i neke posebne zabave.
