Kako sam namirisao šansu u tzv. burzovnoj krizi

Pokušati na brzinu ‘odraditi’ Končar EI ili igrati krajnje oprezno i čuvati novac za šoping u Srbiji? Ali, KOEI po 950 kuna uvreda je i za burzu, a kamoli ne za dionicu. Kupio sam s nadom da ću brzo zaraditi najmanje 10 posto, a možda i 20.

• Čuj, daj mi, molim te, stavi nalog za kupnju 42 komada Končar Elektroindustrije – rekoh Brokeru, kojeg sam ovaj put dobio iz prvog pokušaja. – Opa, malo se igramo – prokomentira on s blagom-naklonim pokroviteljstvom u glasu, kojim me silno ohrabrio. Do tog me trena malo mučila misao da koji mi vrag to treba, ali sad sam bio načisto – dobar potez. Cilj je iskoristiti trenutačnu podcijenjenost dionice i na brzinu zaraditi 10, 15 ili 20 posto. Iz Brokerova tona iščitao sam zadovoljstvo što sam ja, učenik, uočio dobru šansu i upravo je koristim. Čak bih po njegovu tonu rekao da je i on jedan od mnogih koji su zajahali taj val.

U četvrtak, 24. siječnja, Končar Elektroindustrija se prodavala u velikim količinama po 950 kuna, više plus nešto sitno nego minus. Moja je sreća da sam, učeći godinu dana osnove trgovanja vrijednosnim papirima, imao povlasticu kojih sat-dva razgovarati o Končaru sa Slavoncem, za kojeg se usudim reći da je ekspert za cijelu grupu Končar. Prošlo ljesto nazvao sam ga da bih ga zamolio financijska izvješća nekih Končarovih tvrtki-kćeri. KOEI se tada mogao kupiti po 1.200 kuna, što je on smatrao vrlo povoljnom cijenom, ali nisam imao ni kune, a i on se složio da su Hidroelektra i IPK Kandit odlične pozicije, ne treba ih napuštati zbog KOEI-ja po 1.200 kuna. Sad sam dvojio: pokušati na brzinu ‘odraditi’ KOEI ili igrati krajnje oprezno i čuvati novac za šoping u Srbiji. Ali, KOEI po 950 kuna?!

• Četrdeset i dva, po kojoj cijeni? – pitao je Broker. Tih sekundi, a poslije se pokazalo i minuta, prodaja je tražila 970 kuna. Investiram li, procijenim li da nešto vrijedi više od trenutačne cijene, jednostavno platim, ali ovaj put namjeravam prodati za koji trgovinski dan ili tjedan, svaki je postotni bod važan. A bilo je očito da netko prodaje velik paket. Samo, koliko velik?

Idući je dan bilo baš slatko gledati u ekran. Omjer poatražnje i ponude se od jedan prema pet promijenio na jedan prema dva, a u nekim je trenucima bio i šest prema sedam. Rijetki su sretnici uspjeli dobiti KOEI po cijenama bliskim 950 kuna, prosječna je na kraju dana bila 979,16, a zadnja 980 kuna. Na kraju trgovanja u petak omjer kupnje i prodaje bio je 6.439 prema 6.572, umalo jedan prema jedan. Očito je mnogo ‘igrača’ namirisalo dobru šansu…

Na kraju, čitatelj Ante na Liderovu webu reče da sam ga razočarao jer nijednu riječ nisam napisao o ljudima koje vlada ovih dana. A nije jedini koji bi volio čitati o krizi. Kriza… Ma, to mi je kao scena iz jugoslavenskog ratnog filma kojem se ne sjećam naslova. Amerikanci bacaju hranu iz aviona. Neki partizan ili seljak dokopa se slanine i kaže, divi se: ‘A-merička slanina!’ Ono, ako je američko, podrazumijeva se da je najbolje. To je to, ostalo se ne broji. Tako mi je i s ovom krizom. A-merička kriza! Uh, što su se neki namlatili para, i još će se namlatiti, jer su stotine tisuća jeftino prodavale hrvatsku burzovnu slaninu samo zato što se američka usmrdjela. E, da sam imao keša, kako bih se najeo…