Izuzev nekoliko opetovanih neproblemskih temeljnih radnji, predstava ne nudi uistinu ništa nudeći pritom sve. Koautorska inicijativa OOUR-a na ovogodišnjoj Platformi mladih koreografa premijerno je izvela predstavu Salon, koja je dijelom nastala i kao rezultat rezidencijalnog programa Tanzplan Potsdam, a sada se nastanila u Teatru ITD, svojem koproducentu.
OOUR-ove najaktivnije članice Selma Banich i Sandra Banić koreografske su i plesačice te neobične predstave koju autorski još potpisuju dramaturg Oliver Frlić i glazbeni suradnik Adam Semijalac. Predstava je neobična ne toliko po svom konceptu ili pak oprečnim reakcijama koje izaziva kod gledatelja, nego možda prije po svojoj izvedbenoj odvažnosti s jedne strane i višku mišljenja koji proizvodi o sebi s druge, a da pritom ulaže minimum sredstava.
Neobična je i po tome što gledatelju izuzev nekoliko opetovanih neproblemskih temeljnih radnji ne nudi uistinu ništa nudeći mu, ipak, pritom sve, ali kroz drukčiji kanal, onaj mišljenja, i to u realnom vremenu protoka predstave. Dva glavna koncepta kojih će svaki gledatelj oporim iskustvom vlastita svjedočanstva postati svjestan jest trajanje, odnosno vrijeme općenito i dosada (tim znanjem prouzročena).
Banalno bi bilo pretpostaviti da je Salon predstava o dosadi, ona je pritom stvorena i očito tematizirana, ali ne jedino i nipošto primarno. Upravo minimalna sredstva izvedbenog materijala koja se vode načelom tzv. obrnute ekonomije istodobno su i minimalistički postavljeni i izrazito pomno (i točno) promišljena; pretenciozno je i pretjerano to možda uspoređivati s Maljevićevim Crnim kvadratom na bijeloj podlozi, ali savsm je sigurno riječ o takvom tipu mišljenja.