Home / Komentari i stavovi / Dnevnik malog ulagača

Dnevnik malog ulagača

Tjedan su mi uljepšali Garda cara Lazara najavom da će 26. veljače napasti Kosovo, Tadićeva pobjeda, zagrebački vijećnici prihvaćanjem Prolaza Cvjetno i Daniel Nevidal izjavom da će gospodarstvo rasti. KOEI još nisam prodao…

Od siječnja ’98. i ulaska srpskih specijalaca potkraj utakmnice Partizan – Cibona na parket, nisam se tako smijao apsurdu. Na začuđeni pogled kolegice iz beogradskog Sporta gotovo se histerično smijući odgovorio sam: ‘Da mi je itko ikad rekao da ću se radovati srpskim specijalcima! Malo se gdje narod boji policije kao u Srbiji, dakle sigurni smo, navijači ne mogu na teren.’

A sad i korak dalje. Da mi je itko ikad rekao da će postojati nezanemariva šansa da zaradim na srpskoj paravojsci! Garda cara Lazara najavila je da će 26. veljače napasti Kosovo. Dok se mi čije hrvatske dionice još nisu dosegle targete bojimo da ćemo zakasniti na rasprodaju u Srbiji, u doba sadističkog izvijavljanja sentimenta ulagača nad razumom mediji nisu mogli objaviti bolju vijest. Potom su dolili još malo straha, politička kriza nije uračunata u cijenu dionica, a od Gazproma ulaska u Srbiju napraviše gotovo uvod u treći svjetski rat. No, dok su babaroge za hladnokrvne ulagače dobre vijesti, Tadićeva pobjeda razlog je za radost. A valjda će ta smjesa aduta dugoročne stabilnosti i trenutnačeg straha od Lazara biti dovoljna za ono što analitičari nazivaju oprezom ulagača, pa da Zagrebačka burza ipak bukne prije Beogradske berze. Plus, Srbija dijeli puste dionice građanima, za očekivati je da će ih neuki narod prodavati vrlo povoljno. Po kupce.

Zapravo mi je malo žao što se nisam na vrijeme sjedio pouke iz djetinjstva. U Tenju, selu koji kilometar do Osijeka, najpopularnije su bile krčme Kod Milića i tik do igrališta Tenjskoga amaterskog nogometnog kluba, TANK-a. Odrasli su kartali belu, a mi djeca smo tu i tamo mlatili po fliperu. Nije postojao naivac koji bi ničim izazvan htio kartati, a čije pare maheri ne bi ljubazno uzeli. Mantrajući ‘na rok od dvadeset godina to i to se ignorira’ previdio sam da je s Inom na burzu došlo 20.000 naivaca poput mene, a od 350.000 kupaca T-HT-a u igri kojoj nisu dorasli ostalo je bar još 20.000 prinova. Kako sam uspio previdjeti da se burza, stvar ljudske prirode, ni po čemu ne razlikuje od krčme Kod Milića i TANK-ove birtije? U Srbiji ne mislim ponoviti pogrešku. Prevlada li strah, namjeravam strpljivo čekati pravi trenutak za kupnju druge srpske dionice.

Dva tjedna gledam Bloomberg (samo zato sam uzeo MaxTV) i CNBC, slušam ‘dijalog’ smanjenja kamatnih stopa i straha od inflacije. I da, ma koliko fundamenti hrvatskih firmi bili u redu, bojim se Amerike, na koju otpada trećina svjetskoga gospodarstva. Popričao sam o tome s Brokerom. Služe se da akcija trešnje burzovnog drveta, s kojeg dionice prestrašenih točno u ruke čvrstih padaju da je to milina imaš li keša, nije gotova. Ali služe se i da fondovi to drvo ne bi smjeli tresti prejako. Izazovu li opću paniku, u najgorem bi scenariju to bio kraj financijske industrije u Hrvatskoj. Nadajmo se da svjedočimo preslagivanju svijesti ulagača, osjećanjima da prinosi više neće biti troznamenkasti, a za većinu će strašna stvar biti i rast portfelja bar dvostruko veći od inflacije.

Čekajući godišnja financijska izvješća, izjavu Daniela Nevidala iz InterCapitale u nedjeljnom središnjem Dnevniku HTV-a popio sam kao Apaurin. ‘Gospodarstvo će rasti’, reče bog investiranja u priliku o mogućnosti da inflacija bude veća od prinosa na obveznicama.

Tako… Srbi časte vremenom, bar nekim danom za držanje Končar Elektroindustrije, koju zasad nisam prodao. Još samo da opinion makeri malo snube ulagačke mase i da, grozne li riječi, sentiment poljubi fundament, makar mojih dionica. Ne tražim ništa više od toga, samo da sentiment poljubi fundament jednako strastveno kao što su hodnici moći poljubili zagrebački GUP.