Antistagflacija je odgovor na aktualne probleme i dugoročne izazove razvoja Hrvatske

Ako se ne obuzda, inflacija bi potkraj godine mogla dosegnuti i 12 posto. Ne naprave li se pravi i brzi koraci, Hrvatskoj preostaju novo zaduživanje, podizanje poreza i prodaja obiteljskog srebra, ako je još štogod ostalo.

Izborno vrijeme je prošlo i nova se vlada mora suočiti s globalno i lokalno lošom gospodarskom situacijom – cijene energenata i hrane rastu, a dionice padaju. Hrvatsko gospodarstvo treba preokret, a ako se ne dogodi, prognoze za budućnost hrvatske ekonomije su mračne. Da bi politika bila uspješna, potrebno je povući prave poteze koji će nas izvući iz svojevrsnog tunela u koji upravo ulazimo. Bilo je nekih iluzija da to ne mora biti hrvatska tema, ali sad kad je globalno zavladala kriza, takvim iluzijama više nema mjesta – decideran je bio Mladen Vedriš, docent na Katedri za ekonomsku politiku na Pravnom fakultetu u Zagrebu, govoreći okupljenima na HR+ forumu održanom proteklog tjedna u zagrebačkom hotelu Westin.

Prošli HR+ forum održan je u predizborno vrijeme, kad se mnogima činilo da je budućnost svijetla – rekao je Miodrag Šajatović, moderator foruma. Iako je i na tom forumu bilo riječi o opasnostima koje prijete od eksternih šokova, tek na forumu održanom prošlog četvrtka svi su se složili da se približila neposredna opasnost.

Sudeći prema riječima Mate Crkvenca, predsjednika udruge Napredna Hrvatska (HR+), Hrvatska se suočava s potrebom rasta i rješavanja dugoročnih problema kao i sa zahtjevima koje joj postavlja Europska unija. Vlada je sad na početku svog mandata i ako neke stvari ne učini sad, nikad ih neće učiniti, smatra Crkvenac. Svijet očekuje nekoliko teških godina, a Hrvatska će se morati prilagoditi, što je također teško. Uza sve to mora se dalje razvijati, a najvažnije pitanje – kako.

Mladen Vedriš podsjetio je da se o inflaciji mnogo pisalo 70-ih i 80-ih godina, kad je bila svjetski problem, i ranih 90-ih, kad je zahvalila tranzicijske zemlje. Nakon toga s inflacijom nije bilo većih problema i u poslovnom svijetu kao da je zavladalo uvjerenje da će sve biti u redu.

Efekt širenja američke krize sigurno će se osjetiti u Europi, ali bit će manje istaknut u tranzicijskim zemljama – vjeruje Boris Cota, profesor na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu i član Savjeta HNB-a.

No, s njegovom prognozom blagog utjecaja većina se ekonomista nije složila. Mato Crkvenac smatra da znanstvene institucije predviđaju nastavak rasta s podosta šupljom argumentacijom. Najglasniji je bio Guste Santini, koji sebe voli nazvati oporbenim ekonomistom, a koji je Hrvatsku usporedio s malom ljuskom uhvaćenom u oluju koju bacaju valovi, a vjetar puše iz SAD-a.

Ako se poreznom politikom i rashodovnom stranom proračuna ne obuzda inflacija, potkraj godine dosegnut će i 10 ili čak 12 posto – upozorio je Santini, koji smatra da će upravo nacrt proračuna za ovu godinu najbolje pokazati do koje mjere Vlada shvaća opasnost od inflacije. Odgovornost za trenutačnu situaciju nipošto se ne može svaliti samo na globalno lošu situaciju, što najbolje pokazuje usporedba s drugim tranzicijskim zemljama.

Kad uspoređujete stope inflacije u okruženju i u Hrvatskoj, pitate se koliki je stvarno vanjski utjecaj, a koliko je inflacija posljedica domaćih neracionalnosti – istaknuo je Vedriš.

U posljednjih 10 do 15 godina Hrvatska je prepolovila izvoz, a druge su ga tranzicijske zemlje udvostručile. Danas one izvoze četiri puta više od nas. Santini korijene trenutačne gospodarske situacije vidi u još ranijem razdoblju. Prema njemu ta situacija se događa još od 4. listopada 1993. godine. Otada do danas postali smo visoko zadužena zemlja, a odnos fiskalne i monetarne politike ne može opstati. Država troši kao ruski grof, razbacuje se koliko god može i kupuje socijalni mir, tvrdi Santini.

Slična teza o starim korijenima inflacije čula se i od Dragana Kovačevića, dopredsjednika udruge HR+, koji začetak inflacije vidi u vremenu prije sedam do osam godina. Prije sedam-osam godina proračun je bio upola manji, a prihodi gotovo jednaki, što pokazuje da takva situacija nije realna. Ali nije tako samo s državom, naše tvrtke su precijenjene, a moramo se zapitati i kamo ide naš sustav bankarstva. Posljednjih pet do šest godina Hrvatska je u nekoj vrsti hazarderske ekonomije, i tomu je sad došao kraj – kategoričan je bio Kovačević.

Iznese teze, naravno, nitko ne voli čuti, ali kako je na početku foruma naglasio Crkvenac, struka ima obvezu reći ono za što ima argumente, a upravo je to i bio povod održavanju foruma.

Ovo što se događa u Hrvatskoj nikoga ne bi trebalo posebno iznenaditi. Ako smo ulagali u kapitalne projekte, ali ne i energetske, ne trebamo se čuditi što će struja poskupjeti – hladne glave je analizirao Milan Stojanović, vlasnik modne kuće Siscije.

Crkvenac je poručio i da je u Hrvatskoj gospodarski rast od tri do četiri posto moguće ostvariti i bez nekih konkretnih Vladinih poteza, ali on nije dovoljan. Dragan Kovačević nije, pak, siguran da je i to moguće u ovim uvjetima, ali obojica smatraju da je to, zapravo, nevažno pitanje jer takav je rast jednostavno prenizak.

Hrvatskoj će trebati gospodarski rast od pet posto samo da plati kamate na vanjski dug, a da bi se postigao rast od sedam do osam posto u sljedećih 15 godina, koji joj je prijeko potreban, Vlada će morati promijeniti gotovo sve – rekao je Crkvenac.

Za tezu o potrebi za većim rastom postoji konsenzus, ponajprije zato što je svima jasno koja je druga opcija. Ne priznajmo li sebi kolika je naša realna moć i nastavimo li trošiti kao dosad, ponestat će nam čak i loših opcija za namicanje tolikog novca. Ako se ne naprave odlučni koraci u gospodarstvu, preostaju samo već iskušani načini za namicanje novca – novo zaduživanje, dizanje porezne presije i prodaja obiteljskog srebra – a i oni su već istrošeni do maksimuma.

Ako se postigne konsenzus o svim bitnim pitanjima, treba provesti konkretne mjere, što to znači da će život biti teži. Političari bi trebali zaslužiti povjerenje građana, tako da oni uvide dugoročnu perspektivu – poručio je Crkvenac.

S obzirom na to da se u posljednje vrijeme mnogo priča o mudrosti politike malih koraka, Crkvenac je poručio da je ključ mudrosti u iskorištenju, a Vlada ima obvezu povući prave poteze. Ipak, kad se radi o definiranju poteza koje bi Vlada trebala povući da bi izvukla gospodarstvo iz krize, ekonomisti nisu suglasni.

Bez usklađivanja fiskalne i monetarne politike Hrvatska ne može dalje. To je apsolutni imperativ – jasan je bio Vedriš.

Ključno je, naravno, tim mjerama potaknuti proizvodnju i izvoz. Boris Cota je iznio stajalište da bi deprecijacija kune pridonijela inflaciji i da promjena tečaja ne bi pomogla vanjskotrgovinskoj bilanci.

Struka naglašava još nekoliko područja koja treba uzeti u obzir kad je riječ o prioritetima. Za Damira Gašparovića, člana Izvršnog odbora SDP-a, jedan bi od najvažnijih ciljeva trebalo biti povećanje broja zaposlenih. U Hrvatskoj bi ih trebalo biti barem 1,9 milijuna, a ima ih nešto manje od 1,5 milijuna. Od toga, samo je 260 tisuća ljudi zaposleno u obrtništvu i malom poduzetništvu i taj se broj nije mijenjao već četiri godine. Osim problema male zaposlenosti, Milan Stojanović je naglasio problem strukture zaposlenih, jer u stvaranju nove vrijednosti sudjeluje samo 350 tisuća ljudi. Ključnim za rast smatra izvoz, a za njega su bitna tri faktora – dobar proizvod, dobar menadžer i dobro organizirana država. Ako jedan od tih faktora zakaže, izvoz neće biti, objasnio je Stojanović.

Neorganizirana država stvara predispozicije da onaj koji želi proizvoditi odlazi, a na njegovo mjesto ne dolazi nitko – poručio je Stojanović.

Čuo sam informaciju za koju ne znam koliko je točna, o navodnom višku od 600 ljudi u Ministarstvu vanjskih poslova. Uza sve te ljude zabrinjava neorganiziranost države na stranim tržištima. Ako se ne potpisuju sporazumi o trgovačkoj suradnji, opterećenja za izvoznika postaju previsoka jer uz carine i poreze njegov proizvod ne može biti konkurentan. Boris Cota, pak, misli da se država ne bi trebala mnogo miješati u izvoz jer bi to samo kratkoročno imalo pozitivan efekt.

U dobrim vremenima svjetski ekonomisti uglavnom ironiziraju ulogu države, ali u ovoj situaciji prirodno je da se ne samo u Hrvatskoj već i u svijetu povela rasprava o tome zašto država ne radi dovoljno i na što bi trebala usredotočiti pozornost. Strukturne reforme koje su na dnevnom redu nužne su, ali ne zato što Europska unija to od nas traži, nego zbog toga što će u ovakvim uvjetima mnogi izvoznici propasti.

Teško je u kapitalnoj ekonomiji kao što je hrvatska, u kojoj je mnogo stvari unaprijed definirano zbog EU, naći jedinstven model – priznaje Boško Matković, generalni direktor Zračne luke Zagreb. Ipak, Hrvatska je među prvih deset zemalja svijeta prema broju reformi iako ne postoji nikakvo ispitivanje njihove učinkovitosti.

Prema Zoranu Bohačeku, predsjedniku Hrvatske udruge banaka, jedan od najvažnijih koraka koji slijede bit će nova, bolja regulacija, prema kojoj će svaki prijedlog zakona i podzakonski akt morati biti popraćen ekonomskom analizom procjene učinka. Za Predraga Vranica iz Strategosa tri najvažnija pojma u ovoj raspravi su korupcija, meritokracija i transparentnost. Zemlja u kojoj korupcija utječe na samo deset posto gospodarstva može ostvarivati tek trećinu BDP-a per capita koji ostvaruje zemlja gdje korupcije nema, objasnio je.

Iako su rijetke države koje se mogu podići kvalitetom svog aparata, situacija u Hrvatskoj je alarmantna.

Tokovi kapitala u ovoj zemlji su opskurni i kronično nedostaje transparentnosti u svim aspektima gospodarstva – jasan je bio Vranić. Matković se nadovezao objašnjavajući da politika počinje preuzimati alat šubiznisa, iluziju, pa na izborima pobjeđuje onaj koji bolje koristi iluziju, stoga i nije čudno da se donosi samo predvidljiva politika, bez pravih rezultata.

Država je svakako kvantitativno prekapacitirana, a kvalitativno potkapacitirana – zaključila je potpredsjednica SDP-a Željka Antunović, dodavši da joj je žao što promišljanja tih stručnjaka ne slušaju oni koji imaju obvezu, odgovornost i instrumente da nešto učine.