JOSIP MAĐARIĆ: U Hrvatsk 2.000 sporova zbog medic

Osiguranje od profesionalne odgovornosti približno je 3.000 do 3.500 kuna po liječniku, ovisno o specijalnosti. Kad bi svi liječnici bili osigurani, premije bi mogle biti i niže.

Darno Milinović, novi ministar zdravstva i socijalne skrbi, nedavno je najavio reforme zdravstvenog sustava radi uvođenja ekonomskih cijena usluga. Još nije poznato je li Milinović pod time mislio da zdravstvene ustanove prihvate i oštećenog pacijenta kao ravnopravnog partnera u svome poslovanju, ali je više nego sigurno da je problem novčanih naknada za medicinske pogreške sa smrtnim ili trajnim posljedicama sve veći i dalekosežniji. U medijima se već godinama, primjera radi, odvijaju ‘krimiči’ u vezi sa slučajem preminule roditelje Dragice Ivankić i nesretnog Miroslava Maškarina, koji je u rutinskoj operaciji izgubio nogu, ali to su samo indikativni slučajevi jer medicinske ustanove nisu željele priznati vlastite neosporne pogreške, koje su potvrđene i naknadnim istragama i vještačenjima.

Bolnice i ostale medicinske ustanove – objašnjava odvjetnik Josip Mađarić – uporno skrivaju podatke o stvarnom broju sudskih sporova izazvanih medicinskim pogreškama. Prema mojoj procjeni trenutačno se u cijeloj Hrvatskoj vodi otprilike dvije tisuće sporova za nadoknadu takve nematerijalne štete. Samo je moje odvjetničko društvo u korist oštećenika podiglo 200-tinjak sudskih tužbi.

Odvjetničko društvo Mađarić&Lui iz Zagreba prvo se specijaliziralo za medicinske pogreške. Mađarić je u tu svrhu 2004. bio na posebnoj edukaciji u SAD-u mjesecima prateći rad jednog odvjetničkog ureda u Philadelphiji čijih se 300 odvjetnika isključivo bavi pripremanjem tužbi za medicinske pogreške. Neosporno je da američki i hrvatski pravosudni sustavi nisu posve usporedivi, napominje Mađarić, ali pravna prosudba pogreške posvuda u svijetu morala bi biti prije 20 do 30 godina. Hrvatski je zdravstveni sustav, kao i sustavi u ostalim tranzicijskim zemljama, zapravo u strahu od amerikanizacije, pa se nerijetko može čuti da bi visoke financijske naknade mogle prouzročiti i financijski slom ionako osiromašenih zdravstvenih ustanova.

Činjenica je da hrvatsko zdravstvo doista nije pripremljeno za problem sve češće traženja novčanih naknada. Vrijeme zataškavanja medicinskih pogrešaka definitivno je prošlo, a tko to nije shvatio morat će se suočiti sa sve ozbiljnijim posljedicama. Sve ukazuje na to da će se broj sudskih sporova postupno i povećavati, umjesto da se smanjuje, kao što to neki vrlo naivno očekuju, jer je i to jedan od globalizacijskih trendova. Pitanje je samo kako da na to primjereno odgovori hrvatski zdravstveni sustav.

Kad već ministar Milinović govori o ekonomskim cijenama u zdravstvu – upozorava Mađarić – odmah bi trebao krenuti s osiguranjem zdravstvenih ustanova od profesionalne odgovornosti liječnika. To je mnogo bolja i jeftinija opcija nego da zdravstvene ustanove iz vlastitih izvora plaćaju odštetu po sudskim presudama. Dakle, u ekonomsku cijenu poslovanja zdravstva treba uračunati i trošak po odštetnim zahtjevima, čega sada u pravilu nema. To je ustaljena praksa, a ponegdje i zakonska obveza u svim razvijenim zemljama, uključujući i susjedu Sloveniju, jer jedna izravno isplaćena naknada štete može biti mnogo veća od premije osiguranja za određenu zdravstvenu ustanovu. Ondje si nitko ne može priuštiti takav rizik!

Još nije osigurana ni većina privatnih liječnika. Isplata odšteta po presudama njima izravno prijeti bankrotom, objašnjava odvjetnik Josip Mađarić. Prema simulaciji koju je napravilo odvjetničko društvo, osiguranje od profesionalne odgovornosti po liječniku bilo bi oko 3.000 do 3.500 kuna, ovisno o tome o kojoj je specijalnosti riječ, a poznato je da su tužbama najizloženiji internisti, ginekolozi i kirurzi. Kad bi svi liječnici bili osigurani, tvrdi Mađarić, premije bi mogle biti i niže. Budući da je prema zakonu poslodavac odgovoran za nastalu štetu, apsurdno je da još nije osigurana ni većina privatnih liječnika. Isplata odšteta po sudskim presudama njima izravno prijeti bankrotom.

S druge strane, pojedini medicinski krugovi uporno plaše javnost tvrdnjama da bi isplata naknada za liječničke pogreške brzo uništila ionako ranjiv i dugovima opterećeni zdravstveni sustav. U prilog tome idu i informacije da se danas u SAD-u za stopostotni trajni invaliditet plaća i odšteta od gotovo 100 milijuna dolara, a da je najveća ikad isplaćena svota po sudskoj presudi bila 115 milijuna dolara. Štoviše, kuglanje’ s milijunima kuna u posljednje je vrijeme događa i u Hrvatskoj, a karakteristični je primjer odštetni zahtjev u slučaju Maškarin.

Mađarić i na to ima primjereni odgovor, ustvrđujući da se hrvatski pravni sustav već zaštitio od nerealnih zahtjeva i regulirao visinu nematerijalne naknade za liječničke pogreške prema ovdašnjim gospodarskim prilikama. Sadržano je to u kriterijima koje je 2002. prihvatio Vrhovni sud RH, tako da mnogi višemilijunski zahtjevi, koji bi doista mogli financijski uništiti pojedine zdravstvene ustanove, zapravo i nemaju realne osnove. Prema tim naputcima, stopostotni invaliditet ‘stoji’ otprilike milijun kuna, što djelomično varira o okolnostima slučaja. Jedan je od načina da se umanji šteta i prihvaćanje nagodbe o isplati štete umjesto pokretanja sudskog postupka s obzirom na to da je svaka nagodba jeftinija od presude i pribrajanja sudskih troškova.

Da nešto i u hrvatskom pravosudnom sustavu ipak ide nabolje, smatra Mađarić, potvrđuje i primjena od 1. siječnja 2006. novog Zakona o obveznim odnosima, prema kojemu zatezne kamate na dosudene iznose teku i za cijeloga sudskog postupka. Na taj način zdravstvenim ustanovama više neće biti u interesu da se sporovi odugovlače unedogled, što je dosad bila uobičajena taktika. Pozitivno je, međutim, i to što se zakonodavac pobrinuo i za već spomenuto isticanje nerealnih financijskih zahtjeva. Naime, troškovi parnice određuju se prema postotku uspjeha u sporu, pa oni koji traže osjetno više nego što je propisano kriterijima Vrhovnog suda dolaze u poziciju da u naplati sudskih i odvjetničkih troškova izgube i dio dosudene glavnice.

Sigurno je jedino to da će se sudska praksa sve češće suočavati sa zahtjevima oštećenih pacijenata, tako da bi svrsishodno bilo da se i taj segment što prije uključi u poslovanje zdravstvenog sustava. Jer, kao što objašnjava Mađarić, nije cilj da se nekoga, makar i samo formalno, pošalje u zatvor, kao što se to dogodilo u svima poznatim slučajevima dr. Asima Kurjaka, nego da bolnice i ostale ustanove napokon priznaju da nisu nepogrešive i da tvrdoglavo, ponekad i bahato, ne odbacuju svaku odgovornost za štetu koja je neosporno nastala.