Tema tjedna

Iako živimo u svijetu za koji smo skloni reći da ga pokreće novac, sva motivacija nije sadržana u njemu. Ljudi može tjerati na to da nešto rade i želja za unutarnjim zadovoljstvom, pa su tako spremni raditi i volonterski, a taj je posao najčešće usmjeren na brigu i pomoć drugima. Motiv im je pritom da vide rezultat svoga rada i imaju osjećaj osobnog postignuća, što radom u kompaniji rjeđe mogu postići. Podatak iz globalnog istraživanja pokazuje da 17 posto ljudi koji osovoj ekstremno velik dobitak na lutriji nastavljaju raditi kao da se ništa nije dogodilo.

Ponekad se i plaća povlaštenost da se može raditi, a to je najčešće slučaj kad je riječ o znanstvenim institucijama i istraživačkim laboratorijima u kojima pojedinac može raditi samo ako je dovoljno dobar da bude pozvan. Ako nije dovoljno dobar, mora platiti iskustvo rada na tome mjestu. Ljudi znaju raditi i slabije plaćene poslove, odbijajući one bolje plaćene, jer im prvi naprosto pričinjavaju zadovoljstvo. Da nije u novcu sve možda najzornije pokazuje priča o radnicima u punionici Coca-Cole u Bosni i Hercegovini iz sredine 90-ih godina. Radili su u tri smjene i upravo uoči sezone, kad je bilo najviše posla, cijela jedna smjena priopćila je Upravi da je u toj godini zaradila koliko joj treba, ljudi su objasnili da imaju posla kod kuće a i da uskoro stiže humanitarna pomoć pa oni odlaze, a vratit će se kad im ponovno zatreba posao. Američkim menadžerima multinacionalke baš ništa nije bilo jasno, ali bili su bespomoćni. Radnike nije moglo motivirati ništa, pa ni povećanje plaće. U sredini sezone punionica je ostala raditi u dvije smjene i sa smanjenim kapacitetom.

Svaki je zaposlenik sretan kad njegov šef primijeti i javno obznani da je dobro obavio posao doloških poteškoća nude socijalno prihvatljive odgovore – kaže Modrić tumačeći da mnogi vjeruju kako nije društveno prihvatljivo reći da ih motivira novac jer se boje da ih ostali ne dožive kao nedruštvene, egoistične i egocentrične materijaliste. Istraživanja mogu dovesti u zabludu i zato što su jednodimenzionalna i polaze od pretpostavke da su svi ljudi isti i da imaju istu strukturu i hijerarhiju činitelja koje nazivamo motivatorima.

Iz prakse je vidljivo da viši menadžeri često podcjenjuju motivacijsku ulogu novca. Misle da kod siromašnih novac nije važan, što jednostavno nije točno. Novac i motivacija jednom se riječju mogu zvati – poticajima. Mora postojati želja da bi se pokrenuo motivacijski proces – ne samo potreba nego i želja. Novac ne spada u domenu potrebe, jer sam od sebe ne zadovoljava nijednu potrebu i ne postoji kao cilj. Zbog toga vrlo često nije eksplicitno spomenut u istraživanjima motivacije. Ali novac je sredstvo kojim se ostvaruju ciljevi i zato se naposljetku sve svodi na to da većina ljudi radi za novac i on ih motivira – kaže Modrić iz čijeg se izlaganja na tu temu može zaključiti da je novac ključni motivator za ljude s potrebama koje se novcem mogu zadovoljiti.

Upravo kad se istraživački priče o motivaciji ona učini jednostavnom, ispadne da postaje sve složena.