Tvrtke se mogu zaštititi od valutnog rizika ugovaranjem terminskog tečaja

Na domaćem deviznom tržištu već dulje postoji mogućnost zaštite od različitih financijskih rizika u poslovanju – sigurno je najpopularnija zaštita od promjene tečaja. Takvi poslovi obavljaju se u sklopu riznice banaka. No domaće tržište iščekuje i početak trgovanja financijskim izvedenicama na Zagrebačkoj burzi. Ovih dana glasni su pak mirovinski fondovi, koji su u minusu zbog stanja na tržištu, inflacije i rasta kamatnih stopa, što bi se moglo spriječiti da im regulator omogućava zaštitu od rizika promjene kamate upotrebom derivata, prije svega ročnica, odnosno terminskih ugovora (engl. futures).

Tvrtke se mogu zaštititi od valutnog rizika ugovaranjem terminskog tečaja. Riječ je o kupnji ili prodaji deviza po tečaju formiranom na dan sklapanja ugovora, a s datumom dospijeća u budućnosti, koje mora biti dulje od dva dana. Odnosno, taj je ugovor kupnja ili prodaja jedne valute za drugu u kojoj su se strane dogovorile da će se posao obaviti određenog datuma u budućnosti prema danas dogovorenom tečaju. Goran Berić, voditelj Službe trgovanja rizničnim proizvodima Zagrebačke banke, kaže da takve ugovore najviše sklapaju brodogradilišta, uvoznici i turističke tvrtke. Prema negativnim tečajnim razlikama koje ostvaruju naša brodogradilišta proizlazi da se zaštita od valutnog rizika (valutni ‘hedging’) još ne upotrebljava dovoljno. Kaže da pri ugovaranju tečaja u budućnosti nije riječ o prognozi njegova kretanja, nego ga se izračunava na temelju trenutačnog ‘spot’ tečaja na tržištu i razlike kamatnih stopa obju valutu kojima se trguje. Izračun je transparentan, stoga ugovaranje terminskog tečaja za klijenta nije dodatni trošak.

Da klijent želi u određenom razdoblju u budućnosti (primjerice 15. svibnja 2008.) prodati deset milijuna eura za kune, uz uvjet da terminski tečaj ugovori danas (15. veljače 2008.), kotirani terminski tečaj za to razdoblje bio bi, primjerice, 7,3500, a na dan ugovaranja (15. veljače) kupovni promptni (engl. spot) tečaj eura/kune 7,3250. Banka u ovom slučaju klijentu plaća premiju jer je kamatna stopa na kune viša od one na eure, a razlika je prevedena u tečaj, odnosno tzv. pip-seve (7,3250 + 0,0250 = 7,3500). U ovom slučaju klijent unaprijed zna po kojem će tečaju prodati svoje eure pa se može služiti njime u kalkulaciji cijene proizvoda ili usluga. Na kojoj će razini doista biti tečaj eura i kune na ugovoreni dan u budućnosti (15. svibnja) irrelevantno je jer, čak i da bude iznad 7,3500, klijent je propustio prigodu više zaraditi na njemu, ali je to mogao nadoknaditi cijenom svojih proizvoda. Osim u svrhu zaštite od valutnoga rizika terminski se ugovori mogu rabiti i u špekulativne svrhe.

Takvi ugovori ubrajaju se u najjednostavnije derivativne financijske instrumente. Na svjetskim tržištima, kaže Berić, ima složenijih i savršenijih instrumenata kao što su FX opcije i sve strukture koje se na njima temelje. Zahvaljujući tromosti našeg regulatora na domaćem deviznom tržištu ne možete naći transparentno kotirane FX opcije. To je ostalo u domeni inozemnih banaka, vlasnica domaćih, tako da klijent u tom slučaju takvu transakciju zaključuje izravno sa stranom bankom, no domaće tržište ostaje nerazvijeno, a pozicije i profit prebacuju se u inozemstvo.

Postoje različite vrste opcija: osnovne su američka i europska. U svakom slučaju opcija je fleksibilniji instrument od ‘forwarda’ jer kod američke opcije klijent koji je, primjerice, kupio opciju prodaje (engl. put option) s dospijećem tri mjeseca (opcija prodaje daje pravo na prodaju valute, a opcija opoziva /engl. call option/ na kupnju valute), ima pravo u ta tri mjeseca prodati devize u bilo kojem trenutku, odnosno izvršiti opciju – objašnjava Berić.

Naravno, ako je kupio opciju prodaje koja mu daje pravo prodaje deviza po tečaju 7,3500 (engl. strike price), klijent će za trajanja opcije (u našem slučaju tri mjeseca) pratiti kretanje tečaja i u slučaju da ‘spot’ tečaj bude npr. 7,4000, svoje će devize prodati na tržištu, a opciju će pustiti da dospije i propadne. To će ga stajati samo premije koju je platio u trenutku sklapanja opcije (premija se određuje po Black-Scholesovoj metodi), a važno je da mu ‘spot’ tečaj bude dovoljno visok da bi mu ta zarada pokrila trošak opcije. U slučaju da je tečaj niži od 7,3500 (npr. 7,3300), klijent će izvršiti opciju jer mu se više isplati prodati po 7,3500 nego po tržišnom tečaju od 7,3300. Znači, ‘hedging’ je potpun, a trošak može biti samo premija. Kod terminskih transakcija (engl. FX forward) klijent mora čekati dospijeće ‘forwarda’. Kod opcije opoziva sve je isto, jedino što tu klijent ima pravo na kupnju deviza po unaprijed dogovorenom tečaju. Opcije su tzv. asimetrični instrumenti gleđamo li iz pozicije prava i obveza kupca opcije i izdavatelja opcije (banka ili neka financijska institucija) zato što kupac ima pravo (ne mora) kupiti (opcija opoziva) ili prodati (opcija prodaje) devize, a izdavatelj ima obvezu kupiti ili prodati devize sukladno izdanoj opciji.

HNB kao glavni regulator za banke u svojoj odloci o adekvatnosti kapitala ne zabranjuje kotiranje opcija, ali propisuje takovu regulativu koja odbija svakoga tko se toga želi prihvatiti. Primjerice, propisuje da banka mora razviti interni model za vrednovanje opcija koji HNB mora odobriti. To je nepotrebno, smatraju domaći dijelovi, jer danas postoji mnogo referentnih modela na kojima radi cijeli svijet, poput Reutersa, Bloomberga, Super Derivativesa, Opicsa itd. Prema tomu potrebno je samo neki od njih proglasiti referentnim. Uz to, kad predate prijedlog za odbijanje vlastita modela, HNB si uzima pravo odgovoriti u roku od tri do šest mjeseci, a ako vam ga ne odobri, ponovno imate rok tijekom kojega se ne smijete javljati. Do danas nijedna banka nije uspjela dobiti HNB-ovo odobrenje, a naše banke vlasnici kotiraju opcije na tečaju eura/kune kao da je to njihova valuta.

Opcije se mogu upotrebljavati i u svrhu zaštite ulaganja, pa se njome može kladiti na buduće kretanje pojedinoga vrijednosnog papira ili burzovnog indeksa. Također se može rabiti u spekulativne svrhe, kad se očekuje rast vrijednosti određenoga vrijednosnog papira u budućnosti, pa se na njima može zaradivati i dok cijene dionica padaju. Druga je svrha njihove primjene ‘hedging’ upotreblom na isti način kao i pri zaštiti od promjene tečaja.

Nakon što se na domaćem tržištu kapitala omogući trgovanje derivatima, očekuje se da će se, prije svega, trgovati opcijama na tečaj (kuna/euro), zatim na najlikvidnije dionice te opcije na burzovni indeks Crobex. Najveći bi trgovci mogli biti banke i fondovi. No na domaćoj burzi sigurno se neće trgovati opcijama na naftu ili zlato jer za to postoje uređenija tržišta, ali zato banke opcije na tu klasu imovine ugovaraju do određenog limita.