Ako ekonomska politika potiče i omogućava veću dobit u uvozu i trgovini, poduzetnik i vlasnik neće investirati u proizvodnju i izvoz. Također, ako položaj i dobit poduzetnika ovise prije o njegovoj podobnosti nego o položaju na tržištu, njegovo će ponašanje biti adekvatno tom okruženju.
Danas se brojni političari i gospodarski stručni krugovi analitički propitaju u kom pravcu se kreće hrvatsko gospodarstvo, opterećeno s jedne strane neriješenim problemima i teškoćama dosadašnjeg razvoja a s druge strane neizvjesnošću i recesijskim pojavama koje donosi budućnost globaliziranog svijeta.
U tim pristupima naročitu pažnju zaslužuju, prema svojoj obuhvatnosti i visokoj profesionalnosti, stavovi i poruke guvernera Hrvatske narodne banke dr. Željka Rohatinskog izneseni u uvodnom izlaganju na konferenciji za novinare 13. studenoga 2007. U zaključku izlaganja guverner Rohatinski izražava želje svih ‘da se i u 2008., a naročito u idućim godinama ubrza ekonomski rast, znate i koje se stope spominju. To nije nemoguće. No, taj bi rast trebao biti utemeljen na sasvim drugačijim osnovama nego dosad’.
Očito, osnove na kojima se zasnivao dosadašnji ekonomski rast treba mijenjati. To je više-manje jedinstveno stajalište, jer su te osnove i glavni, iako ne jedini, uzrok stagnacije i najvećih problema hrvatskoga gospodarstva, među kojima su: nedopustivo veliki deficit tekuće bilance plaćanja, posebno deficit u robnoj razmjeni s inozemstvom, visoka razina zaduženosti i države i poduzeća i građana, neusklađeni regionalni razvoj i, danas najaktualniji, povratak inflacije, zasad više upozoravajući nego zabrinjavajući.
No, koje osnove treba mijenjati i u kom pravcu, s kakvom ulogom države i s kojim mjerama i instrumentima, stavovi i mišljenja nisu tako jedinstveni. Da bi se ostvario takav ekonomski rast, koji bi nam stvorio pretpostavke da se novostvorenom vrijednošću riješimo i dvostrukog deficita tekuće bilance plaćanja i nezaposlenost i dr., potrebno je prije svega identificirati uzroke i pojave koji su izazvali postojeće stanje i koji su doveli hrvatsko gospodarstvo u predrecesijsko stanje.
Uzroci razvojnog zaostajanja za drugim tranzicijskim zemljama i stagnantnog stanja hrvatskog izvoza, što je najbolji pokazatelj opadanja konkurentske sposobnosti hrvatskih poduzetnika, sigurno su brojni. Rat i ratna razaranja znatno su pridonijeli takvom stanju. Međutim, mnogo je važnija činjenica da makroekonomski sustav i gospodarska politika u petnaestogodišnjem kontinuitetu, bez obzira koja je stranka bila na vlasti, nisu djelovali u najmanju ruku poticajno da se ostvaruju ciljevi koji mogu hrvatsko gospodarstvo učiniti konkurentnim za pridruživanje Europskoj uniji.
Pitanje uzroka stagnantnog razvoja hrvatskoga gospodarstva u proteklom desetljeću može se i drugačije formulirati. Ako su gospodarski rast i izvoz strateški prioritet svake nacionalne ekonomije, a u malim zemljama i pitanje njihovoga razvojnog opstanka, i ako su jedini nosioci i subjekti izvoza poduzeća i poduzetnici, onda su krucijalna pitanja daljnjeg razvoja hrvatskoga gospodarstva i njegovog uključivanja u europske integracije i priključivanja procesima globalizacije: Zašto hrvatski poduzetnici nisu u proteklom desetljeću investirali i ne investiraju, barem ne dovoljno, u izvozne programe, posebno proizvodne, pa i one uslužne usmjerene na izvoz.