HDZ pobjeđuje u ratu politike

Praćenjem političara u sportskim savezima otkriva se koliko koji sport ima novca. Osim HDZ-a, velik utjecaj na sport imaju SDP, i to preko bogatoga Zagrebačkog športskog saveza, i HNS, koji ima predsjednike teniskoga, skijaškog i klizačkog saveza.

Prati trag novca. Tu je poznatu rečenicu ‘duh boko grlo’ reklo novinarima Washington Posta pomažući im u otkrivanju afere Watergate. No ona bi se mogla odnositi i na hrvatske političare u hrvatskom sportu. Samo, u tom bi slučaju glasila: Prati političare i otkriti ćeš koliki proračun ima svaki savez. Naime, što je više novca u igri, više je zanimljivih političkih imena.

Teško je odrediti koja stranka prednjači u raspodjeli položaja u sportskim savezima i jesu li u proporcionalnom odnosu s brojem stolaca u Saboru jer u tim redovima ima toliko političara da ih je uistinu teško sve pobjojiti.

Iako neki od njih nisu nikad predočili svoju stražnju iskaznicu, za većinu se zna koju opciju preferiraju. ‘Zna se’ je opredjeljenje najbogatijega sportskog saveza, nogometnog, kojim već godinama, usprkos mnogim kritikama, kornilari Vlatko Marković, upravljajući proračunom koji će u ovoj godini biti 10-ak milijuna eura. On svoj dolazak na tu funkciju, poznato je, može zahvatiti pokojnom predsjedniku Tuđmanu. Da je Marković, a slijedom toga i HNS, desno orijentiran, vidljivo je i iz sastava Izvršnog odbora tog saveza. Ne treba previše pogodati iz koje stranke dolaze Branko Grgić, bivši predsjednik Hajduka i još uvijek aktualni ravnatelj splitske Lučke uprave, te vukovarsko-srijemski župan Božo Galić.

Kad je potkraj 2006. Marković imenovao novu nogometnu vladu, slučajno ili ne, među pet pridružica u Izvršnom odboru našla su se čak četiri hadezeovca: Ante Kulušić je predsjednik Županijskog odbora HDZ-a u Šibeniku, Drago Lucić je bio na listi HDZ-a za Gradsko vijeće Pleternice, Josip Bartolčić bivši je državni tajnik u Ministarstvu po ljoprivrede, šumarstva i vodnoga gospodarstva, a Đurđ Brodarca ne treba posebno predstavljati.

I u Skupštini saveza većinu čine predstavnici iste stranke, no prema informacijama koje u posljednje vrijeme kruže u medijima, do jučer Markovićevi hadezeovci na sljedećoj bi skupštini, potkraj veljače, mogli poduprijeti Igora Štimca. S obzirom na to da se Štimac u rušenju Markovića udružuje sa Zdravkom Mamićem, teško je da je tu riječ o stranački potpomognutom prevratu. Poznajući Mamića, koji je pokazao kako se može balansirati između HDZ-a i SDP-a i održavati dobre odnose i s jednima i drugima, prije je riječ o borbi za moć i profit.

Naravno, to ne znači da politika nema utjecaja na izbore i smjene predsjednika nacionalnih saveza. O političkim pritiscima možda najbolje govori još ne do kraja razriješena afera u Hrvatskom odborjaškom savezu. Predsjednik saveza Andrija Popović loše je procijenio vrijeme za medijsko prepucavanje, pa se u jeku predizborne kampanje prepričao s izbornikom Radom Malevićem. Loš tajming Sanader je ubrzo kaznio Popovićevom smjenom s mjesta predsjednika Uprave Fonda za razvoj i zapošljavanje.

Upućeni u zbivanja u tom savezu tvrde da je Popović dan prije te smjene dobio SMS poruku u kojoj mu je poručeno da odstupi s mjesta predsjednika Saveza, ali s obzirom na to da nije poslušao dobiveni naputak, ostao je bez druge funkcije, one u Fondu. S time, naravno, nije razriješena situacija u odbojci, koja je zbog Popovićevih i Malevićevih medijskih eskapa pada došla na loš glas, pa od nje u posljednje vrijeme sponzori bježe kao vrag od tamjana.

Iako zbog prije potpisanih ugovora neki sponzori i dalje daju novac Savezu, ne žele da se njihovo ime veže uz afere u odbojci, pa tako na internetskim stranicama Saveza trenutačno nije naveden nijedan sponzor. Atlanticova Cedevida, dosadašnji veliki sponzor odbojke, zatražila je da se uz novinske tekstove koji govore o tom sportu više ne stavlja njezin logotip iako je s medijskim kućama već imala potpisane godišnje marketinške ugovore koji su pokrivali takvo oglašavanje.

Sponzorima Skijaškog saveza sigurno je laknulo kad je prije mjesec dana haenesovac Srečko Ferencak odlučio otići s čela tog saveza, točnije stavit svoj mandat u mirovanje. U trenutku kad među skijašima više nema Janice Kostelić, koja je zahvaljujući brojnim uspjesima bila marketinški vrlo zanimljiva, sponzorima sigurno nije u interesu da se uz sport koji financiraju vežu afere o zloporabi položaja i malverzacij sa zemljištem.

Uz nogomet sponzorima je u Hrvatskoj posljednjih nekoliko godina posebno interesantan rukomet, a ništa manje nije zanimljiv ni političarina, no mimo Zorana Gopca, neformalnoga prvog čovjeka rukometa, teško da itko od njih može imati veći utjecaj. Zvučnijih političkih imena u Upravnom odboru Rukometnog saveza nema previše: svojedobno je u Odboru sjedio Damir Polančec, ministar gospodarstva, a trenutačno je najistaknutiji političar Anto Đapić, inače čelnici čovjek Kluba ‘Osijek’. Osim njih tu je i izbornik Lino Červar, ali on saborsku karijeru može zahvaliti rukometu, a ne obratno.

Ono što je Zoran Gobac u rukometu, to je Danko Radić u košarci (doduše, on je za razliku od Gopca i formalni predsjednik Saveza). Hrvatskom košarkom Danko Radić vedri i oblači već mnogo godina, a predsjedničku funkciju samo je nakratko (od 2000. do 2004.) prepustio ministru financija Ivanu Šukeru. Prije tri godine s trona su ga pokušali zbaciťi bivši igrači i treneri koji su se nazivali Generacijom ’92., no iako se pretpostavljalo da će Sanader pomoći svojim hadzevcima (Franji Arapoviću, Dinu Radi, Stojku Vrankoviću i drugima) u tom naumu, Radić se uspio održati.

Za nj se uvijek pretpostavljalo da je sklon HDZ-u, a to se može i zaključiti iz popisa sponzora Saveza. HEP, Ina i Croatia osiguranje, tvrtke u većinskom državnom vlasništvu, generalni su, zlatni i srebrni sponzori HKS-a. Tvrdnje o bliskosti Rađa s HDZ-om često se potkrepljuju stranačkim iskaznicama nekih ljudi koje je on postavio u Upravni odbor HKS-a. U Upravnom odboru naime sjede Tomislav Karamarko, šef POA-e, i zadarski HDZ-ovac Božidar Longin, koji je ostao upamćen po tome što je fizički napao opernog pjevača Borisa Martinovića jer nije htio pjevati hrvatsku himnu.

U upravljачkim su vodama hrvatske košarke, točnije u Saboru HKS-a, i dva ministra – Darko Milinović i Ivan Šuker. S obzirom na to da je Grad Zagreb veliki finansijski najvećeg košarkaškog kluba Cibone, važnu ulogu u tom sportu imaju i esdepeovci. Zamjenik gradonačelnika Ivo Jelušić na čelu je Cibone, a u Saboru HKS-a je drugi zamjenik Milana Bandića, točnije zamjenica, Liljana Kuhta Jelićić.

Kad je riječ o položajima koji donose moć i novac, i u sportu je slično kao i u drugim djeležnostima – nema previše žena. Uz Ljiljanu Kuhtu, političarku koja je zauzela važnu funkciju u sportskim strukturama, još je samo Morana Paliković Gruden. Istaknuta haenesovka na čelu je Hrvatskoga klizačkog saveza.

Haenesovci su, inače, nesrazmjerno svojoj snazi na političkom planu zauzeli dosta predsjedničkih mjesta u savezima. Uz spomenutog Ferencaka i Morane Paliković na čelu je saveza, i to vrlo zanimljivog, teniskog, Radimir Čačić, varaždinski župan. Njegov dožupan Predrag Štromar predsjednik je Hrvatskoga biciklističkog saveza.

Slučajno ili ne, Hrvatska seljačka stranka domogla se – HSS-ova. Na čelu Hrvatskoga stre- ljačkog saveza je Stanko Grčić, a na čelu Hrvatskoga streljačkog saveza Petar Čavlović. Različite funkcije u Streljačkom savezu imaju i istaknuti haesovci Josip Vresk i Željko Ledinski (kojeg je svojedobno ošamarila Ruža Tomašić jer joj je uputio vulgarnu seksualnu ponudu).

Profesionalni političar vodi i Hrvatski atletski savez – Luciano Sušanj. Sve funkcije koje je obnašao, sportske i političke, teško je pobjeći. Član je Autonomne regionalne stranke, dva je puta bio zastupnik u Saboru, a isto toliko puta obnašao je funkciju zamjenika gradonačelnika Rijeke. Za razliku od većine drugih političara u sportu, Sušanj je bio vrhunski sportsa. Bavio se atletikom i bio je europski prvak na 800 i 400 metara.

Dodirnih točaka sa sportom koji vodi ima i Petar Bukić, proslavljeni hrvatski vaterpolist. No i on je, kao i Sušanj, podlegao čarima politike pa je nakon uspješne sportske karijere uzeo stranačku iskaznicu HDZ-a. Ulazak politike u sportsku ‘butigu’ pokazao se u tom slučaju vrlo lukrativnim – pojavili su se darežljivi sponzori iz reda državnih tvrtki, JANAF-a, Croatia osiguranja i Ina i tako povećali proračun HVS-a na više od osam milijuna kuna.

Osim po političkoj pripadnosti, financije se mogu podebljati i lobiranjem u HOO-u, tvrdi većina naših sugovornika i dodaje da bi se narodna izreka ‘tko je bliže vatri, bolje će se ugrijati’ sva kako mogla primijeniti na situaciju u Olimpijskom odboru. A vatri su najbliži oni koji sjede u Vijeću HOO-a. Jedan je od njih i Goranko Fižulić. On je istodobno dopredsjednik HOO-a i predsjednik Hrvatskoga jedrilicačkog saveza. Ne treba zato posebno objašnjavati zašto je taj sport prošle godine raspolagao s 5,5 milijuna kuna, a ove planira proračun od 6,5 milijuna. Ni zašto je Magma bila službeni distributer HOO-a.

Ili zašto Gimnastički savez, kojem je na čelu Ivica Miočić Stošić, bivši protukandidat Zlatka Mateša na izborima za predsjednika HOO-a, ne obiluje novcem. Inače, Stošić je gotovo cijeli svoj radni vijek proveo u različitim sportskim savezima i politici: bio je član Upravnog odbora Zagrebačkoga košarkaškog saveza, tajnik Zagrebačkoga badmintonskog saveza, a trenutačno ima funkcije u gimnastičkom i taekwondo savezu. U političkoj karijeri bio je član Nezavisne liste Boris Mikića i zastupnik u Gradskoj skupštini Zagreba, donačelnik Odjela protokola u Uredu Predsjednika Republike te viši savjetnik ministra prosvjete i sporta.

Iako će svi političari s indignacijom odbaciti mogućnost da su sportski savezi poligoni za zaradivanje novaca potkrepljujući to podatkom da predsjednici sportskih saveza rade kao volonteri, povijest dosadašnjih afera u sportu pokazuje upravo suprotno. Predsjednik Karate saveza Hrvatske Stjepan Čelar, čija tekstilna tvrtka šiva kime za sportaše, direktor Stolnoteniskog saveza Branko Karapandža, koji diže novac Saveza s bankomata za vlastite potrebe, ili predsjednik Kickboxing saveza Predrag Znaor, koji od proračunskog novca kupuje osobni automobil, samo su neki primjeri koji pokazuju da se uz pomoć sporta, pa i na volonterskim funkcijama, itekako može doći do novca. Pogotovo u sportovima u kojima se može prodavati igrače i na tome zarađivati primamljive provizije.

Stoga se ne treba čuditi što novinske stupce umjesto vijesti o sportskim uspjesima sve češće pune one o borbama – između Dragutina Šurbeka i Iva Gorana Munivrane, generala Mladen Krulja i boksara Damira Škare…

Sve dok se statuti saveza budu mogli prekrajati i namještati po potrebi pojedinoga kandidata za predsjednika i dok se sportom budu bavili ljudi koji s njime nemaju previše dodirnih točaka, sport će i dalje biti savršena platforma za raspodjelu ekonomskog i političkog utjecaja.