Gledate ovaj film i stalno čekate kad će se dogoditi obrat; gdje je ‘punchline’, pitate se i grozničavo počnete znojiti kad shvatite da je Mike Nichols, ugledni režiser koji je snimio doista sjajan film o suvremenim muško-ženskim odnosima Zbližavanje, o Kvaki 22 i Diplomcu da ne pričamo, za ozbiljno snimio ovaj užas. Vašoj sveopćoj, gotovo preplavljujućoj, zburnjenosti samo će dodatno pripomoći sudjelovanje ozbiljnih imena poput Hanksa, Robertsove i Hoffmana. S time da potonjem moramo napisati ispričnicu jer je, uistinu postajem dosadan, lik pregenijalan i apsolutno je zaslužio Oscara za sporednu ulogu, koji će i dobiti. Nema ‘ako’, dobit će ga. Rijetko vas koji glumac toliko intrigira nastupom da jedva čekate da se ponovno pojaviti u kadru i nešto kaže. To je međutim jedina prednost filma.
Priča o glupavom američkom kongresmenu Wilsonu naivna je, debilna i pitanje je komu uopće treba. Naime, kako nam Nichols u svom slobodarskom zanosu želi prenijeti, Charlie Wilson i njegova prebogata i utjecajna priležnica Joanne Herring vlastitočno su pokrenuli američku pomoć jednim, malim, nemoćnim mudžahediniima, koje su merali barbarski Rusi, pričamo o Afganistanu inače, i preokrenuviši tijek tog rata, zapravo sušili opako, neslobodno, komunističko i, najvažnije, rusko carstvo. Teza je filma, da skratimo muke bilo kakva razmišljanja o temi, da su Američki bili naivni idealisti koji su jednostavno htjeli pomoći napačenom narodu Afganistana u njegovoj pravednoj borbi i da je ta mala, bezobrazna i, dakako, nezahvalna dubad to poslije iskoristila protiv njih. Da, ‘I shit you not’, kao što kažu Američki, to je najozbiljniji film i u njemu nema ni znaka satire. Čini se da je Nicholas pod stare dane potpuno izgubio pikule.
