Četvrti ZagrebDox

Jedan od najboljih hrvatskih filmskih festivala ove godine na repertoaru ima 130 dokumentaraca. Među najatraktivnijima su oni iz programa Kontroverzni dox. Kad je riječ o ZagrebDoxu, međunarodnom festivalu dokumentarnog filma koji se održava četvrtu godinu za redom, ovaj put u Studentskome centru do 2. ožujka, svakome tko voli tu filmsku vrstu najbolje bi bilo da se može klonirati jer program je intenzivan i održava se istodobno u tri dvorane – u Kinu SC, Teatru ITD i MM centru.

Tako bi original bio u prlici pogledati kakvi se filmovi snimaju u svijetu i regiji, jer konkurencija je tako postavljena, drugi istodobno glazbene dokumentarce, a treći, možda, retrospektivni ili popratni program. Nenad Puhovski, direktor festivala i ujedno selektor, s time se ne bi složio jer misli da je upravo takav koncept vrijedan i da uvelike pri donosi atmosferi kakvu mnogo domaćih festivala nije sposobno postići, što je posve točno.

No upravo su stoga programska knjižica ili katalog ZagrebDoxa vrijedni vodič za publiku koja ih zna čitati i poznaje svoj ukus. Odabir je ono što ZagrebDox održava vrijednim. Ipak, Puhovski neće propustiti reći da svatko tko prati taj festival doista i radi. Pritom čak i ne misli na novinare i žiri, nego na publiku, jer podrazumijeva se da svatko tko gleda dokumentarce na neki način radi – razmišlja o viđenom, ne može, možda, ni spavati, potaknut je, dirnut ili ganut viđenim.

U svakom slučaju, ubire elemente za mozaik svojih stajališta i sklapa ga, jer dokumentarni je film samo autorsko viđenje istine, nikako cjelovita istina, kao što su mnogi skloni razmišljati i doživljavati. ZagrebDox je sada dotjerao do polovice svoga programa, pa zato hvaliti ono što je prošlo, to više što se, najvjerojatnije, gotovo nijedan film neće imati prilike vidjeti nigdje drugdje, pa čak ni na javnoj televiziji, bilo bi suvišno.

Iako je bilo u stinu sjajnih filmova, festival još štošta može ponuditi. Iz programa Kontroverzni dox svakako bismo izdvojili film – Guys and Dolls. Mnogi bi muškarci, ili bar tako sugeriraju vicevi, radije imali ugodnu tišinu i odnos, uključujući i spolni, sa šutljivom lutkom negoli sa živom ženom koja je spremna uzvratiti. Jedan živi s roditeljima i ljubi samo jednu silikonsku lutku, a drugi ima živu djevojku, ali i osam lutaka od kojih osobito voli jednu.

Filmovi srpskih redatelja Škorpioni i Pad Krajine, također u Kontroverznom programu, osobito su predstavnici dokumentarnog filma kao autorskoga viđenja istine i takvi bi trebali biti prihvaćeni u tolerantnom i razmišljanju sklonom društvu jer teme Domovinskog rata provlačit će se, bez sumnje, još dugo godina, kao što je to slučaj i s onim iz Drugoga svjetskog rata, o čemu se i danas, kao što smo imali prilike vidjeti, snimaju brojni dokumentarci.

Jedan od takvih je i film Djeca s Petričekova brda, u kojem odrasli ljudi govore o svojim traumama koje su doživjeli u slovenskome logoru za djecu i koje ni nakon šezdeset godina nisu uspjeli preboditi. O glazbenim dokumentarcima ne treba mnogo govoriti jer svatko tko voli glazbu, a što se ne samo ove nego i svih ovih godina moglo vidjeti, doći će na krilima usmene predaje, jer tokijska glazbena scena ili bjeloruska, protkana politikom imaju magnetski privlačnu moć.

Manda Bala, kojim se festival zatvara, donosi priču o sprezi politike, otmičarskog biznisa i plastične kirurgije, a kao i mnogi drugi koji se prikazuju na ZagrebDoxu, nagrađen je brojnim priznanjima, među kojima i nagradom za najbolji dokumentarac na cijenjenom Sundanceu. Upravo zato što je dokumentarac autorska, parcijalna istina, i predstavljanje svakog od 130 filmova ZagrebDoxa također je djelomično.

No vrijeme za gledanje vrijednoga dokumentarnoga filma još nije isteklo, a službena je internetska stranica ZagrebDoxa vrlo dobro mjesto za informiranje i odabir prema vlastitu ukusu.