Energetski institut ‘Hrvoje Požar’ promovirao kampanju za proizvodnju bioplina

Jutarnjom diskusijom Bioplin za Hrvatsku, kojoj je domaćin bio Institut ‘Hrvoje Požar’, ovoga se jedna u Zagrebu pokušalo odgovoriti na pitanje kako olakšati proizvodnju tog, kako je rečeno, energenta budućnosti. Prema tvrdnjama stručnjaka, riječ je o energiji gotovo neograničenih mogućnosti. Osim dovoda, odnosno napajanja u javnu plinsku mrežu i korištenja u toplini, bioplin se može iskoristiti i u druge svrhe. Tako bi se mogao koristiti za proizvodnju električne energije ili bi za vozila mogao postati gorivo budućnosti. Isto tako, sposobnost skladištenja energije u obliku tekućeg plina otvorilo bi nove ekološke i gospodarske mogućnosti. U Njemačkoj, jednoj od zemalja gdje je takva proizvodnja najviše razvijena, toplina koja nastaje pri proizvodnji bioplina iskorištava se u lokalnoj zajednici. Rasprava je vođena u sklopu promotivne kampanje projekta Big-East u Istočnoj Europi, koji bi trebao biti realiziran u Bugarskoj, Grčkoj, Latviji, Slovačkoj, Sloveniji i Hrvatskoj. Osnovni koncept kampanje je prijenos znanja i iskustava iz Danske, Njemačke i Austrije kao vodećih zemalja na tom području.

Na jutarnjoj diskusiji predstavile su se i vodeće tvrtke iz Njemačke, Austrije i Danske koje su govorile o svojim iskustvima, načinu proizvodnje i tehnologiji. Za interesirane su tako mogli vidjeti što su na tom polju postigle njemačke tvrtke MT-Energie, koju je predstavljao Darko Jurić, Fitec, gdje je svoja iskustva prenio Tobias Finstenwalder, dok je iz tvrtke NAWARO bio Herbes Carsten. Iz Austrije se predstavio Heinz Prassl ispred tvrtke Gerhard Agrinz.

Predstavnici poljoprivrednih i prehrambenih industrija, Fonda za zaštitu okoliša, Instituta ‘Hrvoje Požar’ i drugih pokušali su identificirati najvažnije probleme. Percipirana su tri problema: zakonska regulativa, financiranje i podizanje svijesti, odnosno rad na edukaciji. Kao prvi javio se predstavnik Poljoprivrednog fakulteta u Osijeku, koji je istaknuo da je najvažniji problem zapravo zakonska regulativa. Riječ je o zakonu izglasanom polovicom prošle godine koji definira kako postati povlašteni proizvođač energije iz obnovljivih izvora, čime bi se dobili stopostotni državni poticaji. Kako je zakonodavac riješio, tarifni sustav za naplatu proizvodnje takve energije nepovoljan je zbog kohezijskog faktora koji iznosi 60 posto. To znači da u gradnji postrojenja za proizvodnju bioplina treba biti barem 60 posto domaćega kapitala ili elemenata u postrojenju, ili pak sirovine. To je velika prepreka jer u Hrvatskoj ne postoji proizvođač opreme za bioplin koja bi se upotrijebila u proizvodnji. Taj je zakon donesen za proizvodnju energije iz svih obnovljivih izvora, ali, kako je rečeno, jedino je na bioplin neprimjenjiv. Zbog toga je jedan od prijedloga da treba apelirati na zakonodavca da se nađe novo rješenje ili da se za bioplin odgodi primjena te zakonske odredbe na pet do deset godina, dok domaći proizvođači ne steknu uvjete koji su sada propisani.

Suprotno mišljenje je bilo da nije problem u zakonskoj regulativi, nego da bi trebalo inozemne kompanije koje žele investirati u Hrvatsku privoljeti da dijelove postrojenja proizvedu u Hrvatskoj, čime bi se ta prepreka riješila.

Međutim, postoje načini da se barem djelomično pronađu rješenja, a navedeno je da je Hrvatska ratificirala Protokol iz Kyota, čime je preuzela obavezu smanjenja stakleničkih plinova. To znači da bi se zakonska regulativa mogla usaglasiti s Protokolom. Kod nas se, kako je navedeno, upravo izrađuje strategija za implementaciju Protokola koja bi mogla uzeti u obzir i proizvodnju bioplina kao jedno od rješenja protiv stakleničkih plinova. Osim toga, postoji i Plan gospodarenja otpadom koji bi mogao obuhvatiti i razvoj sektora bioplina.

Jedna od također ključnih stvari je i financiranje takvih projekata. Banke će prije svega gledati, osim na isplativost, tko će proizvoditi bioplin. Tu su opet svakako u prednosti inozemne kompanije koje imaju veći kredibilitet i iskustvo u odnosu na domaće, koje tek trebaju poduzeti prve korake. U Hrvatskoj postoji mogućnost financiranja takvih projekata kroz kreditni program HBOR-a u suradnji s Fondom za zaštitu okoliša. Riječ je o tome da HBOR kreditira, uz četiripostotnu kamatu, projektnu dokumentaciju, pa u nekim slučajevima ide i do izdavanja građevinske dozvole, dok je Fond jamac povrata kredita. Riječ je o programu gdje 50 posto sredstava daje investitor, a ostalih 50 posto osigurava se iz spomenutoga kredita. Ovdje ipak treba napomenuti da postoji mogućnost da Fond ne izvrši svoje obaveze ako se nisu ispoštovali njegovi kriteriji.

I na kraju, kao treći ključni problem navedeno je nepoznavanje takvog vida proizvodnje energije. Sudionici rasprave su zaključili da bi se i prethodna dva problema eliminirala te pokrenula proizvodnja takve energije, potrebno senzibilizirati javnost kako bi utjecala da ključni akteri u rješavanju problematike iznađu povoljno rješenje. Za Hrvatsku je to prilika, jer bi taj vid proizvodnje energije, kako je rečeno, kao jeftiniji energent mogao potaknuti malo i srednje gospodarstvo domino efektom.