Hrvatska je donijela zakonski okvir i tarifni sustav, odnosno stvorila dobre pretpostavke da gospodarske djelatnosti koje proizvode organski otpad iz primarne djelatnosti počnu razmišljati o mogućnostima proizvodnje bioplina.
Bioplín je jedan od oblika obnovljivih izvora energije koji nastaje fermentacijom organske tvari bez prisustva zraka (anaerobne digestije). U tom se biokemijskom procesu organska tvar razlaže na metan i ugljični dioksid, pri čemu je količina metana energetska vrijednost dobivenog bioplina. Anaerobna digestija događa se i u prirodi, primjerice u želucima preživača ili u otpadnom mulju pri tretiranju otpadnih voda. Osnovne su faze biokemijskog procesa hidroliza, stvaranje kiselina (fermentacija), stvaranje acetata koji se poslije dijele na metan i ugljični dioksid. Da bi anaerobna digestija u svrhu dobivanja bioplina bila što učinkovitija, treba kontrolirati ključne uvjete procesa poput temperature, pH sirovine, količine hlapivih masnih kiselina te amonijak.
Bioplín se može dobiti od najrazličitijih sirovina, a najčešće se proizvodi iz organskog otpada koji je nastao iz neke druge primarne aktivnosti poput ostataka iz prehrambene industrije i poljoprivrede: životinjski izmet ili ostatak od žetve, uzgoja povrća, industrijskih proizvoda, prerade mesa i mesnih proizvoda, prerade ribe, pri proizvodnji piva i tako dalje. Naravno, za proizvodnju bioplina mogu se i izravno uzgajati razni tzv. energetski usjevi poput kukuruza ili sudanske trave, no to već ovisi o raspoloživosti poljoprivrednog zemljišta i nekim drugim kriterijima. Dalje, bioplín se može dobivati i iz organskog dijela komunalnog otpada iz kućanstava, a osobito iz otpada iz turističkog i ugostiteljskog sektora u kojem se hrana priprema i konzumira u većim količinama na manjem prostoru. Isto tako, otpadni mulj koji nastaje pri pročišćavanju otpadnih voda može poslužiti kao izvrsna sirovina za proizvodnju bioplina.
Životinjski se izmet smatra osnovnom sirovinom za proizvodnju bioplina zbog više povoljnih svojstava: primjerice, sadrži poželjne bakterije, velik udjel vode (četiri do pet posto suhe tvari), zbog čega je dobro otapalo i omogućuje dobro miješanje u fermenteru, a jeftina je i dostupna sirovina.
No važno je naglasiti da je prinos plina, ako se životinjski izmet upotrebljava kao jedina sirovina ili monosupstrat anaerobne digestije, vrlo malen zbog malog udjela suhe tvari. Stoga se preporučuje upotrebljavati kodigestiju, odnosno dodati gnojivu još neke organske tvari veće vrijednosti da bi se poboljšalo dobivanje metana, odnosno dosegnulo bar 60 posto udjela u dobivenu bioplín. Odabir najpovoljnije mješavine sirovine za dobivanje bioplina uglavnom se temelji na sadržaju suhe tvari, koje bi trebalo biti najviše 12,5 posto, ali i na sadržaju šećera, masti i bjelančevina. Ako je riječ o materijalu u čijoj je strukturi lignin (poljoprivredni ostaci i energetski usjevi), treba ga pripremiti odgovarajućim metodom delignifikacije.
U osnovi bioplín se može činiti vrlo složenim oblikom obnovljivih izvora energije jer je vezan uz sirovinu koja nastaje iz primarne djelatnosti neke industrije, ali nije i njezin vezani proizvod. U sadašnje vrijeme teško biti stručnjak za sve, pa je isto tako pretjerano očekivati od, primjerice, prehrambene industrije hrabri ulazak na tržište energije. No sagledaju li se ostali razlozi upotrebe bioplina, prihod od prodaje energije se, jednostavno, može smatrati bonusom ili dodanom vrijednosti. Naime, jedan od razloga proizvodnje bioplina može biti zbrinjavanje organskog otpada, pri čemu se smanjuje neugodni miris nastao truljenjem, a i sprečavanje mogućih izvora zaraza uz globalni doprinos smanjenju stakleničkih plinova. Do sada načini zbrinjavanja i tokovi otpada u Hrvatskoj nisu poticali oporabu, odnosno vrednovanje otpada kao važne sekundarne sirovine kao što je to praksa u zemljama EU, tako da industrija nije imala veliku motivaciju sagledati svoj otpad kao korisnu sirovinu kojom se može ostvariti dodatni profit – bilo uštedom troškova zbrinjavanja otpada, pri kupnji toplinske i/ili električne energije ili njihove prodaje. U Strategiji gospodarenja otpadom iz 2005. navodi se mišljenje (‘avis’) Europske komisije od 20. travnja 2004. o prijavi Hrvatske za prijam u članstvo EU u kojem stoji, među ostalim, da je gospodarenje otpadom najveći pojedinačni problem zaštite okoliša u Hrvatskoj i tako jedna od važnih stavki pri usklađivanju nacionalnog zakonodavstva s pravnom stečevinom EU (‘acquis’).
Na temelju tog je dokumenta Vlada Republike Hrvatske u srpnju 2007. donijela Plan gospodarenja otpadom za razdoblje od 2007. do 2015. čiji je cilj regulirati tokove otpada tako da se uspostavi sustav gospodarenja otpadom u svakoj županiji, poveća udio odvojeno prikupljenog otpada, reciklira i ponovo operabi otpad, prethodno obradi otpad prije konačnog odlaganja, smanji udio biogradnog (organskog) otpada u komunalnom otpadu, izdvoji gorivo iz otpada, smanji količina otpada koju se odlaže na odlagališta.