Najveća je zapreka telekonferenciji cijena ugradnje suvremenoga videokonferencijskog sustava, a i brzina razvoja tehnologije. Temeljni sustav za videokonferenciju, prema procjenama, stoji otprilike 8.000 američkih dolara po prostoriji, a cijena može skočiti i do 392.000 dolara.
Ambiciozni menadžer, spreman u svakom trenutku zgrabititi najpovoljniju priliku, samouvjereno sjedi za svojim radnim stolom i zuri u crni telefonski uredaj. Nakon mjeseci nespavanja i provođenja dana i noći u uredu iščekuje konferencijski poziv koji bi mogao značiti doznaku milijunskog iznosa na račun njegove tvrtke. Telefon zavoni, razgovor teče smireno, on na sva pitanja ima odgovor, ali onda s druge strane žice nastane muk. Živčan poput tinejdžera, počinje se pitati što se to događa s druge strane linije: mršti li se njegov poslovni partner, zjeva li možda od dosade, preokreće li očima? Ako se sličan prizor već nije odigravao u vašem uredu, treba biti spreman – kad-tad nešto se slično dogodi suvremenim menadžerima. No, onda je obično kasno za pitanje poput: ‘Zašto nismo izdvojili nekoliko tisuća eura i kupili uredaj koji omogućava da i na telekonferenciji svojim sugovornicima gledamo u oči?’
Telekonferencija, bez obzira na to je li riječ samo o ‘običnom’ pozivu telefonom ili razgovoru u kojemu se zahvaljujući suvremenoj tehnologiji može vidjeti snimka sugovornika, postala je nužnost poslovanja u globaliziranom svijetu. Dugoročno štedi vrijeme i novac, olakšava susrete poslovnih partnera i kolega raštrkanih po cijelom gradu, državi, pa i svijetu, ali, unatoč tome što joj popularnost posljednjih godina raste nešto u brzinom, menadžeri moraju priznati da telekonferencija još nije savršeni način sklapanja poslova.
Nikakva tehnologija, smatraju čak i najveći zagovornici virtualnog svijeta, ne može nadmjestiti izravan kontakt čovjeka s čovjekom. Zapravo, i danas vrijede pravila koja je još prije četvrtogodišnjeg postavio antropolog i kulturni profesor komunikacija Ray L. Birdwhistel. Dokazao je, naime, da je 35 posto poruka koje se prime u konverzaciji povezano s izrečenim riječima, a 65 posto ih se primi zahvaljujući čitanju izraza lica i govora tijela. Njegovu tezu nedavno je potvrdio i Matthew Lombard, predsjednik Meduna-rodnog društva za istraživanje sadašnjosti i profesor na Sveučilištu Temple. Bez vizualna, mudro je zaključio, promašimo većinu neverbalnih znakova. Tako je dao i dodatni poticaj tehnološkim kompanijama da još užurbanije pripremaju sustave koji će omogućavati poslovnjacima da smješteni u različitim dijelovima svijeta preko zaslona svog računa prate reakcije svojih sugovornika.
Sustavi koje su stvorile kompanije poput Hewlett-Packarda, Cisco Systemsa i Polycoma doista sliče konferencijskim salama kakvih se ne bi postijela ni ekipa Enterprisea dok plovi svojim zvjezdanim stazama. Poslužili su se blagodatima suvremenih video-, audio- i širokopojasne bežične tehnologije i stvorili sustave koji sudionicima konferencija, međusobno udaljenima tisućama kilometara, pružaju privid kao da se gledaju, pa čak i osjećaju, kao da su u istoj prostoriji. Craig Malloy, izvršni direktor kompanije Life-Size Communications Inc., koja je stvorila jedan od prvih visokokvalitetnih konferencijskih videosustava, prokomentirao je da upravo takav način komunikacije poslovnih suradnika premošćuje jaz između ‘doista moram biti ondje i popiti pivo’ sastanaka i dobroga starog telefonskog razgovora.
