Sweeney Todd – demonski brijač iz Fleet Street

Dati Timu Burtonu da nešto obradi, slično je prepustanju posla Davidu Lynchu – očekuje vas sasvim sigurno nešto neočekivano. Hit-mjuzikl s Broadwaya Burton je adaptirao u svom stilu, morbidno, bizarno i na trenutke prilično krvavo, iako vas pri potonjem fascinira lakoća i prirodnost kojom krv šikla iz vrata, a da vam se ni najmanje ne čini da je riječ o forsiranom pokušaju šokiranja.

Još jedna sličnost s Lynchom jest i česta upotreba provjerena glumačkog kadra, pa je tako Burton išao s onima koje najbolje poznaje, Deppom i Cartericom. I nije promašio. Doduše, prvi Deppov pokušaj oponašanja londonskog ‘cockneyja’ u filmu iz pakla nije naišao na previše odobravanja, no čovjek se ne da lako obeshraptiti. Valjda je vježbalo u međuvremenu.

Pisati recenziju za vjerojatno jedini žanr koji ne podnosi nezahvalan je posao i sugerira načelno negativno stajalište prema određenim pravilima zanata. Ponajprije – previše pjevanja. Neprekidno, stalno, svagdje i uvijek, jedva da nekoliko rečenica izgovore normalno, Carterica, Depp i ostala ekipa pjevaju i pjevaju… To je jedino uistinu iritantno obilježje ovog filma koji u ostalim segmentima uspijeva vrlo dobro.

Atmosfera je jedno od najjačih Burtonovih oružja, glumci su uvijek na mjestu, a pristup i, recimo to tako, almodovarovska količina stilizacije koja vješto koketira s kićem, uvijek su zabavni za gledanje. Redatelj ostaje vjeran teatarskom konceptu koji samo podebljava boljim i atraktivnijim mogućnostima filmske tehnike i efekata, potpuno oponašajući ‘pretjeranost’ kazališta.

Inače, glumci sami pjevaju, za što su, po uvriježenu mišljenju, dobili prolaznu ocjenu. Sweeney Todd nekadašnji je sretno oženjeni brijač koji se vraća iz dalekog svijeta u mrski mu London da bi se osvetio zbog preotimanja i smrti svoje žene i djeteta, odnosno bar on tako misli. Usput se ‘skompa’ sa zanimljivom gospodom Lovett, s kojom se dosjeti sjajne komparativne prednosti u izradi mesnih pita…